Onda ju je zaboljela desna ruka, a kako je intenzivno trenirala sa mažoretkinjama, nije tome pridavala veliki značaj. Doktorka opšte prakse smatrala je da se radi o upali mišića, ali nakon što joj je poslije mjesec dana ruka natekla, skener u Mostaru potvrdio je najcrnje slutnje Katarina ima sarkom.
Mama Ivana u tom je trenutku bila na sezonskom radu u Dubrovniku, prenosi Blic.
– Suprug me je zamolio da se vratim kući u Ramu na dan, dva, nije mi govorio zašto. Katarina je odlično izgledala, nije mi bilo ni na kraj pameti da se događa nešto opasno. Ljekar mi je objasnio da je riječ o raku kostiju. Zamalo sam se srušila – prisjeća se mama šokantnog trenutka od kojeg svijet njene porodice više nije isti.
“Bol će uskoro proći”
Katarina je mami ponavljala da želi da ide kući iz bolnice i da joj je dosadno.
– Bol će uskoro proći – govorila je.
– Plakala sam kad nije mogla da me vidi, nisam imala snage da joj kažem. Zamolila sam doktora da mi pomogne – kaže mama.
Zajedno su joj rekli da ima tumor – osteosarkom.
– Upisala sam “sarkom” u internet pretragu i vidjela – rak! Ujak mi je baš nedavno umro od raka, mučio se jako. Gledala sam ga takvog i mislila sam: Bože, neću valjda tako i ja… Zanimalo me je samo kada ću se vratiti kući, kada ću opet na trening, kada ću se družiti sa drugaricama. Mislila sam da će trajati mjesec, najviše dva – prisjeća se Katarina.
Od tog jula 2019. i ona se potpuno promijenila.
– Drugačije gledam na život. Sitnice koje su me tada brinule danas su mi potpuno nevažne. Ništa mi, zapravo, nije bitno kao zdravlje. Sada mi se čini da sam bila nezahvalna – iskrena je.
Katarina i majka su iz rodne Rame poslate u zagrebački Institut za tumore, koji im je već više od godinu dana drugi dom.
Izgubljene u bolnici
– Nas dvije ulazimo u bolnicu, a oko nas djeca bez kose, blijeda… Bile smo izgubljene – priča majka i dodaje da je sreća u nesreći bila što je mogla da bude sa kćerkom 24 časa dnevno.
To im je bio jedini spas. Prva tri mjeseca bile su, kažu uglas, kao u nekom transu. Nakon 20 dana počela je hemoterapija ali bolest se čak proširila, pa je morala na još terapija.
U septembru je Katarina trebalo da krene na nastavu, a umjesto toga bila je u bolesničkom krevetu u dalekom Zagrebu. U početku nije ni znala da postoji škola u bolnici, a kad je saznala, to ju je oraspoložilo. Učenje je Katarini melem koji joj barem malo odvraća misli od teške stvarnosti. I na trenutak se čini da je život normalan. U bolnici učitelji i profesori drže nastavu u učionici, a ako maleni pacijenti nisu u mogućnosti, dođu do njihovog kreveta. Ako ih je više u istom razredu, rade zajedno.
– Engleski nisam voljela, a sada mi je postao dosta drag. Profesorica me je puno naučila, sjajna je. Zapravo je takvo individualno učenje jednostavnije. Imam dobre ocjene, četvorke i petice – pohvalila se Katarina, koju profesori redom hvale. Na nastavu je išla između hemoterapija i teških nuspojava.
– Hemoterapije imaju boje, crvena je bila najgora. Znala sam noć i dan da provedem sjedeći naslonjena s glavom na koljena. Znalo je da bude preteško – priča ona.
Ne može da piše
– Ona je divna. Borac je, pozitivna i hrabra, a ne gubi ono djetinje u sebi. Užitak mi je da radim s njom, ali i izazovno jer ne može da piše, pa joj štedimo ruku – kaže Danijela Bejuk, Katarinina profesorica engleskog i njemačkog, koja od prvog dana 2004. radi u Školi u bolnici.
Posljednjih pet godina isključivo je na Odeljenju onkologije u Institutu za tumore. Škola u bolnici u Klinici za dečje bolesti Zagreb djeluje kao područni razredni odjeljenja Osnovne škole Izidora Kršnjavog.
– Za taj posao morate da budete jako fleksibilni. Mi uskačemo kad dijete nema analize i kada je fizički spremno za nastavu – kaže profesorica.
Škola u bolnici započela je s radom početkom 2004. godine pri Klinici za dječje bolesti Zagreb. Nastavu od prvog do osmog razreda stručno sprovodi 19 učiteljica (pet učiteljica razredne i 14 učiteljica predmetne nastave) OŠ Izidora Kršnjavog na svim bolničkim odjeljenjima. Nastavni plan i program sprovodi se kroz redovnu nastavu, izbornu, dopunsku i dodatnu nastavu i vannastavne aktivnosti.
Zavisno od zdravstvenog i psihofizičkog stanja svakog učenika, nastava se izvodi uz primenu savremenih nastavnih metoda, sredstava i pomagala, i to individualno ili u malim grupama. Zbog korone je i nastava onlajn, a od jeseni održavaju nastavu preko Zuma.
– Osim učenja, tu je i psihološki momenat. Trudimo se da održimo vedar duh. Nekad radite s djetetom, a sutra ga izgubite. To jako teško pada, ali opet diže nas to što znamo da pomažemo malenim pacijentima – kaže profesorka Bejuk.
Humanitarna akcija
U decembru 2017. godine pokrenuta je humanitarna akcija “Moja učiteljica zove se Nada” kroz projekat “Pokaži ljubav” u saradnji s Rotari klubom 1242 Zagreb. Cilj akcije bio je prikupljanje novca za kupovinu digitalne opreme kako bi se opremile učionice i sobe na obe lokacije na kojima se održava nastava škole u bolnici. U oktobru 2018. godine donirali su 442.921,20 kuna.
– Pohađanjem škole u bolnici, koja je i prilagođena djetetovom zdravstvenom stanju i potrebama, olakšava se odvojenost, umanjuje se stres, boravak u bolnici postaje zanimljiviji, omogućava se redovno usvajanje nastavnih sadržaja i nastavak redovnog školovanja sa svojim vršnjacima i umanjuje trauma bolesti. Učiteljice škole u bolnici svakodnevno komuniciraju s roditeljima – rekla je Lidija Sosa Šimenc, direktorka OŠ Izidora Kršnjavog. Donacija Rotari kluba omogućila je i Katarini da dobije tablet s kojim prati nastavu.
Njoj se sarkom početkom godine napokon malo povukao, pa su mogli da joj operišu ruku. Bilo je to na Dan zaljubljenih, 14. februara. Godinu dana Katarina i mama Ivana nisu bile kod kuće, nakratko bi ih samo pustili u zagrebački stan udruženja Ljubav je na djelu. Za prošli Božić došao im je ostatak porodice, Katarinin tata, brat Marin (18) i sestra Nikolina (9), pa su zajedno proveli praznike. Pre dva mjeseca Katarina je krenula u osmi razred, i dalje u školi u bolnici.
Nedavno je opet imala operaciju ruke, morali su da joj izvade šipku. Imala je bakteriju u nožnom prstu koji je trebalo operisati, pa urinarnu infekciju… I hemoterapija svaki mjesec.
– U stanu smo udruženja i često se vraćamo u bolnicu. Mostarska bolnica nema sve što nam treba – objašnjava Ivana.
Pred Katarinom je prilično dug put, čeka je još sigurno godinu dana terapije. Pitali su je kakve želje ima.
Dječje brige
– Jedina želja mi je da ozdravim – kaže u dahu. – I da ozdrave sva djeca na onkologiji.
Da barem niko više nikad ne bude bolestan. Htjela bi opet da bude kod svoje kuće, zamišlja cijelu svoju porodicu u dnevnom boravku. Voljela bi i da pleše. Ovog ljeta nakratko se vratila kući. Bilo joj je to kao san. Teško je, kaže, vratiti se prijateljima.
– Oni su opušteni, a meni je sve stalo prije godinu dana. Ljudi ne znaju kako da mi priđu. Kad je najbolja prijateljica došla da me poseti u Institut, vidjele smo se na hodniku. Rasplakala se kad me je vidjela. Prije smo bile nerazdvojne – govori Katarina.
Teško je nositi se s tolikom fizičkom boli. Ide dan po dan. Kad si na odjeljenju, svako jutro te bockaju – u prste, vene, u port na vratu. Nekad joj prsti budu toliko modri da više ne mogu da je bodu.
Što joj najviše fali?
– Ništa materijalno. Tata, sestra, brat, prethodni život, druženje, šetnje. Samo da imam brige 14-godišnjakinje – zaključuje Katarina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu