Prvog aprila prošle godine je Hrvoje kao i svakog drugog jutra poljubio suprugu i dvogodišnjeg sina i otišao na posao u Kliničko bolnički centar u Osijeku. Razlika je bila u tome što je ovog puta na poslu ostajao sedam dana.
Kao anesteziolog po specijalizaciji, dr Vinković je među prvima raspoređen u današnji respiratorni centar osiječke bolnice. Po principu rada u prvim nedjeljama pandemije, radnici na kovid odjeljenjima provodili su neprekidno sedam dana u bolnici, ne izlazeći iz nje, a potom bi odlazili u izolaciju na dvije nedjelje, kako ne bi druge oko sebe izložili potencijalnoj opasnosti.
– Ni u jednom trenutku nisam se plašio da ću teško oboliti i loše završiti, nego mi je najteže padala odvojenost od supruge i sina, koji je tada imao dvije i po godine. Bio sam svjestan da ih neću vidjeti ukupno 21 dan, ali to se dodatno prolongiralo. Deseti dan u samoizolaciji dobio sam temperaturu. Test na korona virus bio je pozitivan, pa sam morao da ostanem još 14 dana u izolaciji, koliko je tada bilo pravilo. Plašio sam se da me sin neće prepoznati kada se vratim kući – prisjeća se 36-godišnji dr Hrvoje Vinković prvih svojih radnih dana provedenih s kovid pacijentima.
– Simptomi su mi vrlo brzo prošli, testirao sam se u nedjelju, a već sam u utorak bio praktično potpuno zdrav. Da nije riječ o koroni, u srijedu sam mogao da idem i na posao. Psihološki mi je dio, pak, bio najteži u cijeloj priči. Supruga bi došla pred stan u kome sam bio izolovan, pokucala i udaljila se na kraj hodnika, ja bih na sekundu otvorio vrata, ona bi me pogledala i rekla: “Danas si malo blijeđi” ili “Danas ti je boja O.K.”, uzeo bih stvari i ona bi otišla. Ne želim nikome da to prođe jer ko god je to proživio, zna kakva je to muka. Supruga mi je bila velika podrška, bez nje bih “pukao”, sva sreća da smo u 21. vijeku pa smo mogli da komuniciramo preko ekrana. Iako, rekao sam da telefon više neću ni pogledati nakon što prođe korona, muka mi je od njega! – priča smješkajući se danas dr Vinković.
Smatra da bi mu bilo daleko lakše da se korona virusom zarazio u ovom talasu, jer se o njemu sada puno više zna.
– Sjećam se, kada je prošlo 14 dana od prvog pozitivnog testa, išao sam u bolnički šator na testiranje, i u povratku sam razmišljao o tome da mi je sad dobro, ali šta ako mi i ovaj test bude pozitivan, biću zatvoren još deset ili 14 dana. Ta dva dana mislio sam da ću iz kože iskočiti! Vraćam se u stan, gladan sam, a ne smijem da uđem ni u pekaru. Stvarno je specifičnost ljudske psihe da nam je, kada sve prođe, onda pomalo i smiješno, a i izgleda mi sad kao da je trajalo tri dana. Onda mi se činilo kao da nikada neće proći… – rezimira.
Nije lako nositi se s prizorima kojima svakodnevno svjedoči u bolnici. Popunjenost kreveta u KBC Osijek krajem decembra bila je 90 odsto. Pojedini dijelovi bili su i popunjeniji, pa je tako hirurški kovid popunjen 100 odsto, a internistički 95 odsto, što u praksi može da znači da je samo jedan krevet slobodan.
– Početkom juna počeo je da opada broj zaraženih, na jedno vrijeme, oko dva mjeseca, čak se i zatvorilo kovid odjeljenje jer nije bilo pacijenata. Onda je uslijedio novi talas, kada smo u jednom trenutku na respiratorima imali više od 50 pacijenata. Nije lako to gledati, pogotovo ako znate da, kada neko dođe do respiratora, izgledi da se oporavi i nisu baš preveliki. No, opet, borite se do zadnje kapi znoja za svakog oboljelog. Nažalost, bilo je jako mladih ljudi koji su do zaraze bili, ajmo reći, zdravi. U prvom talasu, kada sam i ja obolio, u aprilu, kod nas je ležao muškarac od 40 godina, koji je kasnije premješten u Kliniku Fran Mihaljević, gdje je i preminuo. Lično mi je bilo strašno kada su na respiratoru istovremeno bili otac i kćerka, krevet do kreveta. Oni su, nažalost, oboje umrli u našoj bolnici, u razmaku od nekoliko dana. Situacije su to koje vas baš pogode: neko vaših godina, ili mlađi, uprkos svim našim naporima i lijekovima, tone, guši se i, nažalost, na kraju umre. Ljekari, medicinske sestre i tehničari u respiratornom centru često su jedini i posljednji koje pacijenti vide… Kako je vrijeme prolazilo, a ljudi postajali informisaniji, bilo je situacija kada su pacijenti tačno shvatali da njihovo stanje vodi prema aparatu za disanje pa su nas molili: “Samo nemojte još…” Jer, nažalost, stavljanje na respirator povezuje se uglavnom s lošim ishodom, premda je bilo više slučajeva pacijenata koji su se oporavili. Specifičan je primjer pacijent koji je u decembru došao u respiratorni centar, proveo je mjesec dana na respiratoru, život mu je svakodnevno visio o niti, a prije nije imao značajnijih komorbiditeta, i u dobi je od 50 godina. Već je tri mjeseca u bolnici, ali danas diše sam, priča, vedar je duhom, što mu je sigurno pomoglo jer vjerujem da bi 99 odsto nas, da prođemo što i on, bilo u teškoj depresiji. Nasmijan je, šali se sa svime što je proživio, a bitku s koronom je dobio. Takve nam priče pobuđuju nadu – navodi dr Vinković.
Kad čuje priče o koroni kao izmišljenoj bolesti, jednostavno se skloni od onih koji tako govore. Kaže, ne može da ih sluša.
– Većinu takvih ljudi ne možete ni urazumiti, pa mi je lakše da se sklonim – komentariše. Danas je on zaštićen od jer se vakcinisao, a pandemija mu je promijenila pogled na život, piše Večernji list.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu