Želimo da vam predstavimo Stefaniju, mladu ženu iz Vranja koja je bila dovoljno hrabra da spakuje kofere i zajedno sa svojom porodicom se otisne u pustolovinu zvanu Singapur, piše Blic.
Stefanija Georgieva Hornjak je imala neobičan životni put. Rođena je u Makedoniji, odrasla u Vranju, studirala je i zaljubila se u supruga Petra u Novom Sadu a život je sa njim i njihovo dvoje djece sada odveo u daleki Singapur.
Petar je bio dio internacionalne firme i prilike za život van Srbije su bile realna opcija, samo je trebalo odabrati pravu destinaciju. Singapur nam se učinio kao zanimljivo i bezbjedno mjesto, i zato smo njega prihvatili. Ja sam oduvijek zamišljala kako živim na moru gdje je ljeto tokom cijele godine i kako slavim Novu Godinu na plaži što nam se na neki način i ostvarilo. Avanturista sam i obožavam putovanja, sanjala sam o Baliju, Tajlandu, Filipinima dok smo bili u Srbiji i često nagovarala Petra da odemo na ljetovanje, ali je njemu bilo strašno da krene na put od 20-tak sati avionom sa malim djetetom.
A onda smo dobili Leu i imali dvoje male djece, sina od skoro 3 godine i bebu od 9 mjeseci, kada smo preselili život daleko od Srbije. Srećom, pa smo se doselili u Singapur, gdje su nam sada sve te egzotične destinacije bile na oko 2 sata leta, po veoma pristupačnim cijenama – kaže ova mlada mama za sajt carsija.rs.
Ovako opisuje život u Singapuru:
– Kao da si stalno na nekom putovanju. Sve tako lijepo uređeno, ima puno cvijeća, svuda su parkovi, igrališta za djecu. Djeci je posebno zanimljivo što mogu slobodno da vide vjeverice, kornjače ali i po kojeg majmunčića i mnoge druge životinje. Ono što ti daje dodatni osjećaj kao da si u nekom hotelu na putovanju je da na ulazu u zgradu imamo obezbjeđenje i recepcionera, u dvorištu bazene, teretanu i igralište za djecu.
Moram da napomenem da je ovakav vid gradnje počeo isključivo da bi se privukli stranci kada je počeo razvoj Singapura, i da prosto tako živi oko 20 odsto stanovništva u tim privatnim naseljima ili kondoima (tako da je to ovdje standard za ta privatna naselja – naravno ima i skupljih i jeftinijih). Većina Singapurćana živi u državnim stanovima koje je Singapur gradio za svoje stanovnike i prodavao po subvencionisanim cijenama kako bi mogli sebi da priušte stan.
Cijene za kupovinu npr. stanova u privatnim naseljima je u prosjeku oko 1.000.000€ dok se državni mogu naći i za 200.-300.000. S tim što državne stanove mogu kupiti samo njihovi državljani ili bar trajni rezidenti i to ukoliko ima preostalih (jer država ima kvote jednako raspodjeljene za sve nacionalnosti, kako bi podjednak broj njih živio u jednoj zgradi i na taj način njegovali multikulturalnost.
Grad nudi široku paletu mjesta u kojima možete da uživate, stalno se nešto novo gradi ili mijenja tako da imaš novi osjećaj kad posjetiš isto mjesto ponovo. Singapur pruža i jedinstvenu priliku da dijelimo život sa još 4 druge nacije (Kinezi, Indijci, Malajci i Euro Azijati), upoznamo njihove načine života, hranu, kulturu, vaspitanje djece (čime sam pozitivno iznenađena jer ne viču na djecu, a ona su jako mirna i poslušna – vikanje je za njih kao da su izgubilii ponos pa rijetko kad mozemo da čujemo da neko viče). Nije baš tako velik, ali je na super lokaciji za letove po Aziji pa se u kratkom roku nađemo u nekoj drugoj državi – kaže Stefanija koja je zahvaljujući jedinstvenoj lokaciji Singapura svoje avanture počela da bilježi i na Instagramu.
Nije sve bilo lako, daleko od toga. Brzo se privikla na viši standard, ali je dugo mučila vlažna azijska klima.
– Ovdje smo malo više od godinu dana. Privikla sam se jako brzo na lijepe uslove (teže mi je išlo sa azijskom hranom i klimom jer je vlažnost blizu 90 odsto tokom cijele godine), ali sam imala dosta trenutaka da mi nedostaju porodica i prijatelji tako da mi je to najviše otežavalo da se skroz prepustim novom okruženju. Puno su mi olakšale česte posete prijatelja, a kasnije i porodice. Nisam vjerovala da ćemo imati goste jer je dosta daleko (najbolja varijanta ljeta je nekih 15 časova) i uvijek se oduševim kad mi neko napiše da planira da nas uskoro posjeti – iskrena je Vranjanka.
Kazna za žvakanje žvake 500 dolara, ako ne pustiš vodu kazna 150 dolara, a kazna za bacanje đubreta nezamislivo velika
– Volim što je svuda oko nas čisto, dosta se koristi visoka tehnologija i osjećamo se kao da živimo u državi iz budućnosti, jedno 200 godina dalekoj, gdje su često roboti čistačice, metroi bez vozača (njima upravlja vještačka inteligencija). Stanovi su prostrani, ali treba biti pažljiv kod pretrage stana – jer mi nismo znali npr. da se u njihovim stanovima rerna pa skoro ne može naći jer je oni ne koriste, mašina koja pere samo hladnom vodom.
Organizovano (ali ovo će biti i prednost i nedostatak). Prednost jer za sve imaju procese, znaju se pravila, sve ide dosta lagano i brzo, radi se preko interneta i zaista su efikasni. Negativna strana organizovanosti je što pretjeruju sa zakonima (nema žvakanja žvake i kazna je oko 500 dolara, ako ne pustiš vodu u javnom WC 150 dolara, za bacanje smeća na ulici, kazna je 1000 dolara za prvi put, a 2000 dolara za drugi. Nije dozvoljeno jesti ni piti u javnom prevozu.
Mislim da je ovo bilo najteže objasniti bebi od 9 mjeseci i starijem djetetu od 3 godine da ne mogu bilo kad biti gladni, i da moramo da se bolje organizujem kako se to ne bi dešavalo u javnom prevozu – precizna je mlada mama.
Savjeti ljudima koji se uskoro sele u drugu državu, šta je to bitno za novi početak?
– Idi i sve probaj. Kad god imaš priliku, koliko god neobično i daleko zvučalo mjesto, prihvatite i odite. Upoznajte nove načine života, usvojite dobre navike, nađite šta vas to ispunjava i čini srećnim. A onda se vratite u Srbiju i doprinesite državi da bude još bolje mjesto za život. Jer najljepše je među svojima. I naravno, raspitajte se što više o mjestu gdje biste živjeli. Ako se odlučite za neku dalju državu, na internetu ima puno informacija.
Mi smo mislili da smo pokrili svaki detalj – od toga da nam je firma plaćala za prenos stvari (mada nismo ništa ponijeli), preko avio karti, smještaja za prvih mjesec dana, čak i plate unaprijed kako bi imali da živimo. Međutim – problem sa tom platom je bio što su je davali u obliku čeka i mogla je da se unovči po otvaranju tekućeg računa za koji je trebalo min 2 nedjelje.
Sreća pa smo ipak ponijeli pare koje smo mogli da trošimo dok se ne sredi sve. I prva 3 mjeseca su najteži period jer ne znamo koliki su troškovi, koliko će nam para trebati, sve nam je djelovalo skupo. Tako da kad smo se navikli, bilo je lakše organizovati se – iskrena je žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu