Da li je normalno, zar je to uspjeh, nije li porazno da sam izgovaram sopstveno ime onako kako se ne izgovara? Čim sletim u Beograd, obuzme me sreća koja je znana samo nama koji smo iščupani iz korijena, i presađeni u novu saksiju piše Bojan Tripunović za Politiku.
Stajao sam na Jelisejskim poljima, u kasnu noć, u gradu svjetlosti, za Noć vještica. Jedino ja nisam bio našminkan i jedino ja nisam imao kostim. Ali kao da jesam. Gledao sam sve njih isto onako čudno kao i oni mene.
Ni drugi putnici nisu bili meni slični. Moje putne torbe razlikovale su se od njihovih. Pokupljene ko zna gdje i od koga, sa vidljivim godinama provedenim na putovanjima, ne po egzotičnim destinacijama, nego po balkanskim pijacama.
Na jednoj od njih je pisalo Afrika. Ni sam ne znam otkud mi ta torba. Bio je to dug put. Sve vrijeme ovog svijeta jeste bilo moje, ali i najkraći put je bio dugačak, a kamoli ovaj za Pariz.
Tako je krenuo moj životni put izvan rodne zemlje. Mijenjale su se i zemlje, malo Francuska, zatim Engleska, pa Njemačka, pa opet Engleska, pa Španija i na kraju opet Francuska. Učio sam jezike i upoznavao kulturu. Počeo sam da uviđam naše mane, ali i naše vrline, kojih nisam ranije bio svjestan.
Naučio sam mnogo, ali mi je dosta pomogla i škola, dobra škola iz Srbije, ona koja se uči na akademiji, ali i na ulici. Shvatao sam kulturne razlike, ali i načela koja su nepromjenjiva i koja važe na svim meridijanima.
Vremenom, i ja sam se promijenio. Strani jezici su mi sve više ličili na maternji, a maternji na strani. Sve se mijenjalo, maniri, odjeća, stil života, hrana, i akcent, “Savoir de Vivre”. Neke stvari se nisu mijenjale. Ljubav prema kafani, samo što se ovdje to zove “pub, salon de the, resto ili Biergarten”. U mjestima u kojima sam živio nije bilo našeg svijeta ili se nismo sretali. Postajao sam sve više Englez i Francuz.
Vrlo brzo sam vidio da niko ne zna da izgovori pravilno moje ime. U početku mi je to smetalo, iako sam znao da je to samo stvar fonetike. Međutim, vremenom sam i ja počeo da izgovaram svoje ime kao oni – da bi me bolje razumjeli.
Dok su mi mnogi u otadžbini zavidjeli na mjestima u kojima sam živio i radio, ja sam se često pitao: “Da li je normalno, zar je to uspjeh, nije li porazno da sam izgovaram sopstveno ime onako kako se ne izgovara? Zar to zaslužuje zavist”?
Bilo je i gorih scena. Negdje sam sam se odazivao na Brajan, negdje na Bohan, Bozan.
Ovdje sam naučio da posao ne mora da bude božija kazna, ali i to da nema posla na kome se ništa ne radi. Docnije sam dobio dobar posao i šef mi predloži da promijenim ime. Zamisli, bre. Da promijenim ime. Pa, zar ga nisam već promijenio dovoljno? Zar mi ga niste već promijenili?
– Gospodine Tripunovik, klijentima je teško izgovarati vaše ime, a i vama bi bilo bolje, karijere radi – kaže šef.
Na takav korak nisam bio spreman. Nadam se da nikad neću.
Poslije, uzeh pasoš francuski. Moram priznati da se ne kajem. Na granici nisam bio više “sumnjivo lice”. Prolazite biometrijske digitalne granične prelaze, a da ne vidite bilo koje službeno lice.
Ovdje sam skoro već dvije decenije i osjećam se djelimično kao da sam odavde. A kako i ne bih. Živim na jugu Francuske, u Tuluzu, jednom od najljepših gradova u Evropi. Supruga mi je Francuskinja, kćerka se ovdje rodila. Pa zašto ne uzeti onda pasoš, zar ne?
Ipak, službenica na upisu mog imena i broja u registar građana Republike me upita da li bi možda htio promijeniti ime? Kratko, i pomalo nadmeno (u meni još uvijek živi mali Balkanac) i ljutito odgovorih ono – Ne.
Baš onako kako ljudi sa Balkana to kažu – glasno i odrično sa nekom ljutinom u grlu. Zar nisam već mnogo dao? Zar nije dovoljno? Zar se nisam integrisao potpuno?
Kad kažem da sam Srbin, ne vjeruju, jer Srbi ne izgledaju tako integrisano, valjda su im na TV tako rekli. Misle da želim da budem malo egzotičan, pa zato govorim da sam Srbin, a vjerovatno sam druga ili već treća generacija Francuza ili Engleza ovdje.
Većina nas Srba se brzo integriše, što je dobro, pretpostavljam. Iako ni ja više ne izgovaram svoje ime kako se izgovara ali eto, hoće izgleda i na papiru da to bude drugo ime.
Zbog imena ili nečega sličnog, većina nas ovamo, bar jednom se upita:”A zašto se ne vratimo tamo gdje se moje ime izgovara pravilno”?
Ivo Andrić jednom je rekao da nam druga polovina života prođe u stidu i negiranju prve polovine. Analogno tome, meni se čini da nama Srbima i drugim balkanskim narodima većina života, dok smo u otadžbini, prođe razmišljajući kako da odemo, a ona druga, kad odemo, kako da se vratimo.
Kažem sebi, imaš sreće, živiš u lijepom gradu, Tuluzu, sa prelijepim ulicama mediteranskog stila, trgovima i avenijama prepunih restorana i kafea, otvorenih ljudi, lepih žena, grad koji je prepun istorije, ali okrenut ka budućnosti, istinski multietičan, kosmopolitski grad sa infrastrukturom 21. vijeka.
Ali želja za imenom, i pored svega, ipak ne umire.
Koristim svaku priliku da odem u otadžbinu gdje mi se ime izgovara kako treba. Još prije nego što avion sleti, pravim se da ne vidim očigledno inferiorniju infrastrukturu, kuće bez fasada, crvenu ciglu.
Kažem sebi tako je, kako je, bio sam u Africi, tamo je mnogo gore.
Čim sletim u Beograd, obuzme me sreća koja je znana samo nama koji smo iščupani iz korijena, i presađeni u novu saksiju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu