Kolumne

Izbori u Crnoj Gori i kraj jedne ere

Izbori u Crnoj Gori su završeni. Euforija se polako stišava, a akteri zauzimaju svoje nove startne pozicije.

Izbori u Crnoj Gori i kraj jedne ere
FOTO: FOTO: BN TV/SCREENSHOT
Darko Kuzmanović

Nakon trideset i jedne godine, DPS Mila Đukanovića je izgubio vlast čime je ”srpska Sparta”, kako je često nazivaju, napravila toliko značajan iskorak kojeg sasvim sigurno trenutno ni sama nije svjesna.

Crnogorski kopernikanski preokret (jer Milo jeste bio Bog u Crnoj Gori) dogodio se ponajviše zahvaljujući Đukanovićevoj samouvjerenosti i težnji da privatizacijom i uništavanjem SPC postane prvi vladar u Evropi nakon Srednjeg vijeka koji će de fakto biti vlasnik jedne države, a ako se tome pridoda i diskriminacija i progon građana srpske nacionalnosti dobija se potpuna slika razloga ovakvog izbornog ishoda.

Međutim, ako bacimo pogled na vremensku liniju istorije Balkana, ali i samu sadašnost, vidjećemo da su se i ranije događali, ili se permanentno događaju, konstantni udari autoritarnih vođa na vlastite građane. Ti udari vrše se represivnim, ali uglavnom ekonomskim putem, čime se stvaraju duboki društveni rascjepi i traumatična podjela na moćne i nemoćne, u kojem nastaje ogroman međuklasni jaz.

Strpljenje koje imaju građani Srbije i Republike Srpske za svoje političare u budućnosti će vjerovatno biti izučavano kao svojevrstan psihološki fenomen, koji u osnovi nikako nije poželjan. Pa ipak, građani Crne Gore više nisu imali strpljenja za represiju, ugnjetavanje, ugrožavanje vjerske slobode i za sistem kakav je postojao u Srbiji početkom dvijehiljaditih, kada je državu praktički kontrolisala mafija.

Doktrina indoktrinacije nacionalne svijesti i ustanovljavanja jedne vrste partijske, gdje se između jedne političke partije i njenog šefa s jedne i države s druge strane stavlja stavlja znak jednakosti, sa izuzetkom Hrvatske, dominantna je slika na našim prostorima od devedesetih godina. Naročito je danas specifičan primjer Republike Srpske, u kojoj je Milorad Dodik stavljajući znak jednakosti između sebe i ovog entiteta uspio da stvori takvu sliku da bi njegovim padom nestalo i Republike Srpske.

Gotovo identičnu stvar radio je i Milo Đukanović. To je naročito došlo do izražaja na skupu koji su održale pristalice DPS-a 6. septembra na podgoričkom trgu, a čiji je pravi cilj, pored poistovjećivanja DPS-a i države, bio produbljivanje međuetničkih rascjepa i, uz podršku dijela medijskog Sarajeva, širenje mržnje prema populaciji koja čini više od 30% stanovništva Crne Gore, što je veoma opasna igra.

Nakon smrti Staljina, u Sovjetskom Savezu je proveden proces destaljinizacije – odnosno institucionalnog i duhovnog pročišćenja, popuštanja stega i oslobađanja od Staljinovog nasljeđa. Ista stvar trebala bi, stavljanjem akcenta na demokratsku političku kulturu, da se uradi u Crnoj Gori, a naročito Republici Srpskoj, kada dođe do smjene vlasti.

Građani moraju da budu svjesni da partija i njen šef nisu isto što i država, jer kako su stari Vizantijci govorili “vladar je prolazan, država je vječna”. Njihova nije bila, a niti naša neće biti, ukoliko nastavimo gajiti kult ličnosti. Crna Gora je pokazala da se može, a partija na susjednoj ploči odigraće se uskoro – 15. novembra.

Darko Kuzmanović, politikolog