Kad je onomad na Zadušnice uz krajputaš pored porodične kuće zapalio svijeću, po ko zna koji put prisjetio se Miljko Perišić iz Kosjerića šta mu je otac pred smrt govorio. Od prve do posljednje ponovio je riječi koje će i sam, kad tome dođe vrijeme, prenijeti svom sinu. Da ih i oni upamte i poštuju.
Svaki je spomenik, sine, svetinja. Pod ovim ne leže ničije kosti, ali dok je njega živjeće sjećanje na jednog našeg zemljaka, srpskog vojnika. Tvoje je da ga čuvaš kao oči u glavi dok si živ, a kad ti dođe vrijeme umirati, da zavjetuješ svoju djecu da ga oni čuvaju – slušao je Miljko “tamo nekih devedesetih” amanet svog oca Mijalka.
A Mijalka je u isto zakleo njegov otac Božidar kad mu je postalo jasno da će i sam postati žrtva noža ljotićevaca koji su ubijali po Kosjeriću i okolini.
Miljko (62) treća je generacija Perišića koja na svom imanju čuva jedinu uspomenu na Vukašina Radovanovića, vojnika koji je sa 23 godine umro u Velikom ratu. A taj Vukašin Radovanović nije nikakav rod Perišića, niti oni išta više o njemu znaju od onoga što piše na spomeniku.
– Vukašinu Radovanoviću iz Kosjerića, rođenom 1892. godine, koji požive časno i pošteno i kao kaplar zbog ratnih napora umre 1. septembra 1915. u Timočkoj bolnici, gdje svoje posmrtne ostatke ostavi. Spomenik kao svom dobrom sinu jedincu podiže majka Radojka – ispisano je na krajputašu pored Miljkove kuće.
Plac gdje su spomenik i dom Perišića do 1936. godine pripadao je porodici srpskog kaplara. Njegova majka, valjda zbog nemaštine, prodala ga je Miljkovom djedi Božidaru.
– Kad se od imanja rastajala, od mog djede je zahtijevala da tu zemlju nikom ne prodaje, pa i ako mu za nju ponude velike novce, i da čuva spomenik njenom sinu – priča za Blic Miljko Perišić.
Ne da je Božidar, iako mu spomenik u dvorištu nije bio potreban, ispoštovao Radojkin amanet, već je od svog sina Mijalka tražio da se istog drži kao svetog pisma. Kao što su činili i njegovi preci, to radi i Miljko, stara se o spomeniku. Nedavno je i slova na epitafu osvježio novom bojom.
Doduše, spomenik nije na mjestu gdje je podignut, ali za to nisu krivi Perišići.
– Kad su ovuda 1976. obnavljali put do Cementare, vlasti su tražile da se krajputaš ukloni jer je smetao. Govorili su da je na trasi puta i da mu ovde nema mjesta. Moj otac po cijenu svega nije dao da ga sruše. Kumio je i molio da promjene projekat puta, tražio da se beleg ne dira, objašnjavao da je betonski spomenik jedino svjedočanstvo na srpskog vojnika. Nije vrijedelo, ali nije dao da ga sruše. Izvadio je krajputaš iz zemlje i pomjerio ga dva-tri metra prema našoj kući. Nije skorojevićima bilo milo zbog toga, ali nisu imali kuda – govori Miljko Perišić.
Zahvaljujući njemu i njegovim precima, Kosjerci znaju o Vukašinu Radovanoviću, ako ništa drugo barem ono što je napisano na krajputašu. A ima i onih što žrtve i sjećanje na njih ne poštuju, pa kraj kamenog obilježja bace sve i svašta. Zato Miljko redovno nadzire spomenik da se ne bi desilo da ga nešto naruži.
Skoro je pred Mitrovske zadušnice sve lijepo pospremio, da oko krajputaša bude uredno i čisto kad narod, a mnogi su navikli na to, dođe da zapali svijeću. U nedjelju, na stogodišnjicu pobjede u Velikom ratu, još jednom je prigrlio spomenik i ponovio: “Svaki je spomenik, sine, svetinja…”.
– “Tvoje je da ga čuvaš dok si živ”, reći ću i ja mom sinu Draganu, a on neka kaže njegovim Strahinji i Nemanji. Dok Božovići drže do porodične zakletve, živjeće sigurno i uspomena na kaplara Vukašina Radovanovića – veli Miljko.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu