Ovako bi se najkraće moglo opisati stanje u kome se nalaze Banjaluka, Republika Srpska, pa i cijela BiH. Jedni ćute, drugi mute.
Banjalučani bi prvi mogli da izađu na ulice i postave pitanje, za početak, skupštinskoj većini koju predvodi SNSD, ali i gradonačelniku Drašku Stanivukoviću šta će biti sa javnim prevozom. Da li je potrebno da poskupe cijene karata? Da li je potrebno da to poskupljenje ide na teret građana?
Zašto u ovoj teškoj situaciji Grad to poskupljenje ne preuzme na sebe, ako je to neophodno? Zašto se i ovo pitanje svelo na politička prepucavanja, u kojma niko ne nudi kompromis? Zašto se većina u Skupštini, nije izjasnila o novom cjenovniku? Zašto nisu rekli „ne“ poskupljenju karata, ako su već protiv toga? Zašto iz tog ugla imamo muk? Zašto ne zahtjevaju da im se uputi drugačiji prijedlog, ako nisu zadovoljni onim što im je, kako kažu „Stanivuković servirao”? Šta čekaju?
Zašto se gradonačelnik nije izdigao iz političkog mulja, u kojem se Banjaluka nalazi, i ponudio rješenje koje bi bilo u korist građana, makar to bilo i na štetu budžeta grada.
U ovoj priči ne treba zaboraviti ni prevoznike, koji se mjesecima žale da rade sa gubicima, zbog rasta cijena goriva. I njih bi mogli građani pitati, da li je neophodno nametati još jedno poskupljenje? Sa visokim cijenama goriva se bora i građani. Ko njima nadoknađuje tu razliku u cijeni? Odgovor je, niko. Ako je cijena goriva odrednica za formiranje cijena, zašto se cijene karata u javnom prevozu nisu snizile, kada je cijena goriva bila ispod 2 KM? Tada su mudro ćutali i ubirali profit. Sada jauču „na sva usta“.
Zašto ne insistiraju da im Vlada RS obezbijedi olakšice? Možda još bolje, zašto ne insistiraju da Vlada ograniči naftaše pri formiranju cijena? Time bi učinili uslugu sebi i građanima.
Šta je sa Vladom RS? Izgleda da problemi Banjaluke nisu i njihovi problemi. Trenutno se Vlada ponaša “kao da se sve ovo dešava na drugoj planeti”, a ne bukvalno ispred njihovih vrata.
Na kraju ove priče su oni koji bi trebali biti na prvom mjestu, građani. Gde su oni? Nigdje. Na njih ne misli vlast, ni lokalna ni republička. Žalosno je što ni oni ne znaju gdje su, niti misle na sebe.
Za razliku od gore navedenih, oni ćute. Previše su okupirani gorkom svakodnevicom u kojoj su im novčanici sve tanji, jer je život poskupio, a njihove plate su iste. Nemaju vremena ili snage da prate ko ih je namagarčio, a jedno je jasno, svi redom su uključeni u taj sport. Vrijeme će pokazati koliko će to trpiti i šta će se desiti kada „kap prelije čašu“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu