Trebalo je južnim predvorjem Zlatibora da se vratim stotinak metara nazad, sa glavne džade skrenem desno, i držim se krivudavog puta do zaseoka Stopići. Kuću sa okućnicom, kazali su bez detaljisanja, prepoznaću po raskoši.
– I ovo moraš da znaš: Bio je mučenik u detinjstvu, više gladan nego sit, modar od batina. Go kao pištolj! Njegovi su bili najveća sirotinja u Rožanstvu – dobacio je neko od gostiju.
Načuo sam i da je spomenuo, bjekstvo, odlazak, preživljavanje.
Uistinu, kuću bih lako prepoznao i da na nad bunarom kraj kapije u drvetu nije uklesano – Stakić. Od seljačkog dinara takva se ne pravi. Još sa bazenom, ljetnjikovcem, garažom, uređenim dvorištem i voćnjakom iza ograde od kovanog gvožđa, piše novinar Blica.
– Jeste, uspio sam u životu. U Moskvi imam stan sa garažom, firmu, u Sibiru kuću, kupio sam i stan na Zlatiboru. Rođen sam 200 metara niz livadu, ovde je bila samo ledina – dočekao me je Lazar Stakić (60).
U jednom od prethodnih dolazaka u zavičaj sreo je drugaricu iz osmoletke. Rekla mu je: „Sjećaš li se kada si nam obećao da ćeš pred nas izaći iz crnog „mercedesa“, u bijelom odijelu, sa crnim naočarima. Mnogo bolje je upamtio da je taj dan bio gladan i plav od masnica.
– Otac, često i majka, nisu praštali. Dvije sestre, brat i ja tučeni smo za svaki propust. Rijetko je prošao koji dan bez pruta po zadnjici, šakama. Bili smo teška bijeda, očeva zidarska dnevnica nekada nije bila dovoljna ni za hljeba – prevrtio je film pola vijeka unazad.
Lazarev život i jeste film. Jedan od onih autobiografskih, tako režiranih da spočetka glavni junak zapodjene priču o sebi i krene unatrag kroz vrijeme. Sljedeći kadar ga prikaže kao ubogog dječaka u ritama kako praši seoskim sokakom.
Na sto među nas dvojicom ženske ruke donijele su meze. Stakićeva supruga Ljubov, iz milošte Ljuba, rođena je Moskovljanka.
Dječak iz ovakvih filmova nikad nije nijemi posmatrač svojih jada. Život – reditelj u Lazarev je umetnuo sekvencu kad je bezobzirni poreznik, jer otac nije platio porez na nasljedstvo, došao da vodi kravu. Jednu jedinu koji su imali.
– Dok je pravio zapisnik krišom sam odvezao kravu i sakrio je iza sena kod komšijske kuće. Kravu su našli i odveli, a ja sam dobio po turu. Otac je dobro znao da nisam htio da dopustim da ostanemo bez mlijeka, ali nije htio da se bruka, nije imao milosti – vodio me je sagovornik kroz djetinjstvo.
Očeva se morala poštovati. Čak i kad mu poslije svršene osnovne nije dozvolio da upiše srednju školu. Loš si đak, govorio je tvrdoglav, ionako neko treba da brine o imanju, 18 hektara zemlje.
Dječaku je bijede i strogoće bilo preko glave. Ovdje je scenario predvidio zaplet.
– Ostao sam kući i zarađivao u nadnici. Kopao sam kanale, kosio, pleo ogradu od pruća i ograđivao tuđa dvorišta, sve sa ciljem da zaradim da bih pobjegao. Sljedeće ljeto nisam dočekao u Rožanstvu – ređa se scena za scenom.
Pamti da se u pola četiri iskrao iz kreveta da bi stigao u Užice na jutarnji voz za Beograd.
– Kuda ćeš – pitala me je majka.
– U Užice, vratiću se – odgovorio je.
U novoj jakni, pantalonama i cipelama, kupljenim za odlazak, u majskoj zori zamakao je preko brda Dolovi. Nije htio centrom Rožanstva da ga selo ne primeti. Majka se jutrom pravdala ocu da ne zna gdje im je sin. Poslije nekoliko godina ispričala je Lazaru da se te noći tri puta okrenuo prema kući.
– U Glogonjskom Ritu kod Padinske Sekle živjele su mi obe tetke, tatine sestre. U putu sam se sjetio kako je otac jednu od njih dvije pretukao u bari iznad kuće, umalo se nije udavila, kada mu je predložila da se preselim kod njih – pričao je Lazar.
Malo je boravio kod jedne, malo kod druge tetke. Dogovor je bio da ne govore ocu da je kod njih i da će se roditeljima javiti pismom.
Šta jedemo mi, ješćeš i ti, govorile su tetke.
Pošto-poto htio je da radi. U kafani je čuo da PKB prima sezonske radnike. „Znam sve teške poslove, utovar, istovar, silažu“, ispričao je Ljubi agronomu, kadroviku u preduzeću. Nije bilo kraja njegovoj sreći kada ga je ovaj zadužio vilama. Prva 22 radna dana naplatio je 700.000 dinara.
– Ne brinite, ne tražite me. Dobro sam. Našao sam posao – sročio je u prvom pismu koje je poslao majci, ne odajući gdje je.
Tek u drugom je priznao da je kod tetki u Beogradu i da čeka septembar se se upiše u školu. Selo kao selo, Rožanstvom se pronijela priča da je počeo da krade.
– Ženi ti se rođak Stanko, zove te da budeš barjaktar – odgovorila je pismom majka.
Lazar i njegova Ljubov po pet-šest puta godišnje dođu iz Moskve u Rožanstvo. Jedared joj je pokazao tuđu šljivu kraj koje ga je nekad savio prazan stomak, pa je ubrao koji plod da se zasiti. Otac je to smatrao za lopovluk, kaznio ga šamarem.
Red je bio da dođe na rođakovu svadbu. Zazirući od očeve naravi poveo je tetka kao pratnju.
– Radi, uči, neka te sreća prati, rekao mi je otac i pružio pare, njegovu sirotinju, za barjak. Nisam uzeo, imao sam svoje – iz poglavlja u poglavlje filma vodio me Lazar Stakić.
Novo je otvorio petnaestak dana kasnije. Krenuo je u Poljoprivrednu školu. Učio je, a raspuste provodio je kao sezonac u PKB. Pred vojsku 1982. je napustio firmu, dvije godine kasnije zaposlio se u jednoj građevinskoj kao molerofarbar. Živio je u samačkom hotelu.
Neplaćeno odsustvo 1995. uzeo je na godinu dana.
– Krenuo sam u Moskvu da tražim posao, kolima natovarenim merdevinama, ručnim kolicima, kantama farbe, četkama, pa kud puklo da puklo. Pravo sam otišao u našu ambasadu i tamo sreo Beograđanina sa kojim sam, igrom slučaja, radio u građevinskoj firmi i koji je u Moskvi imao svoju privatnu. Nekad sam mu molerisao kuću na Vračaru. Zaposlio me je kod njega da vodim završne radove – stigli smo do moskovskog poglavlja.
Poslije godinu dana osamostalio se u građevinarstvu. Dobro mu je krenulo. Zaposlio je dosta Srba, i onih koje je sreo u Rusiji, i onih koje je doveo iz rodnog kraja. Upoznao je Ljubov, sa njom dobio sina Marka.
Pred odjavnu špicu dječak je opet onaj čovjek s početka filma. Rasplet kulminira srećenim krajem, kamera raširi kadar, a on zavaljen u bezbriž i izobilje.
Na kapiji Stakića kuće povezao sam šta je gost iz kafane u centru Rožanstva kazao: „Ljudi odu u potrazi za boljim, većim, Lazar je otišao da bi preživeo“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu