Drago je proveo više od pola vijeka svog života, zatvoren u sobi, sa rešetkama na prozoru. Da apsurd bude veći, kuća strave je samo nekoliko stotina metara udaljena od Centra za socijalni rad u Belom Manastiru u Hrvatskoj.
Stravična životna priča nesrećnog Drage, koji je život proveo u kućnom pritvoru, bez ikakvog kontakta sa spoljnim svijetom, potresla je prije 16 godina Baranju i cijelu Hrvatsku.
„Nevidljivi” čovjek je u kući proveo 59 godina života. Svi su zaboravili, ili nisu ni znali da Drago postoji. Mještani su s vremena na vrijeme, noću, kada je svjetlo bilo upaljeno, vidjeli siluetu čovjeka u kući , ali nisu znali da je to sin kojeg je majka od ranog djetinjstva pažljivo zaključavala u kući, skrivajući ga od svijeta.
Drago nikada nije upoznao druge ljude, čak ni prve komšije. Nije izlazio iz kuće, uživao u toplini sunca, osjećao vjetar na licu, udisao svjež spoljašnji vazduh. Bio je 24 sata dnevno, 7 dana u nedjelji, zatvoren u četiri zida svoje male sobe. Jedini prozor u toj sobi tuge gledao je u dvorište i bio je, kao zatvor, obezbijeđen rešetkama, koje su bile postavljene na svim prozorima kuće podignute početkom prošlog vijeka.
Iz male sobe, koja je bila cijeli Dragin svijet, nije bilo direktnog izlaza. Put ka izlazu u dvorište vodio je kroz kuhinju u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe bila su tokom dana uvijek zaključana. Dragin zatvor bi tek uveče bio privremeno otvoren.
Nisu ga vidjele ni prve komšije
Veronika ga je samo pod okriljem mraka pustila u kuhinju. Prolaznici bi, u prostoriji u kojoj je bilo upaljeno svjetlo, tada vidjeli siluetu čovjeka. Uvijek su govorili da je sjedio tako da mu vide samo leđa, ali ne i lice, a njegov identitet je ostao misterija. Čak ni mještani, koji su presjecajući put iz jedne ulice u drugu, prolazili kroz njihovo dvorište, pa ni komšije koje su ponekad svraćale, Dragu nikada nisu vidjeli, piše Večernji list.
Nakon što mu je otac umro, jedina osoba koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina zatočeništva bila je njegova majka. Nije imao kontakt sa svijetom ni preko radija ni preko TV ekrana. Nije znao ni čemu služi kupatilo. Tek nakon smrti Dragine 87-godišnje majke Veronike, u februaru 2007. godine, strašna priča je izašla na vidjelo.
Bio je najstariji od tri brata
Кako se tada ispostavilo, Drago je bio najstariji sin Veronike i njenog supruga Ivana. Кao sasvim mali dječak se razbolio, pa su ga, kako su mještani pretpostavljali, od stida zatvorili u kuću, da ga više niko ne bi vidio. Кako je vrijeme prolazilo, svi su zaboravili na dječaka. Za njega više niko nije pitao, jer je Drago bio zabranjena tema za Veronikinu majku, tvrde oni koji su je poznavali.
Posljednji put u dokumentima Dragino ime je zabilježeno 1978. godine. Invalidska komisija Osijek je 7. marta zabilježila da se kao četvorogodišnjak liječio na Šalati. Pominje se i otpusnica dječje klinike Rebro iz 1963. godine, kada je nesrećnom dječaku konstatovana teška mentalna retardacija. Stručnjaci su tada konstatovali da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i mentalno zaostalog. Pretpostavlja se da je Drago kao beba obolio od meningitisa nakon čega je uslijedila njegova mentalna zaostalost. U dokumentu se navodi i da nije završio školu, da živi sa majkom i da mu je potreban stalni nadzor.
Mračna tajna uglednih roditelja?
Dragova majka Veronika nekada je, po pričanju mještana, bila prava dama. Oblačila se elegantno, nosila šešire i svilene rukavice. Tada je bila jedna od rijetkih koja je mogla da se pohvali završenom srednjom školom. Njen suprug Ivan je bio inženjer arhitekture, a radni vijek je proveo radeći kao šef katastra u Belom Manastiru. Кako je Veronika bila Mađarica, iz njihove kuće se najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razumije hrvatski, jer mu je majka cijelog života pričala samo na mađarskom.
Centar za socijalni rad je bio tako blizu, ali tako daleko
Među članovima porodice imao je još dva brata. Stariji Pero je živio i radio u Beogradu, a mlađi Mirko sa porodicom u Ludbregu. Кomšije su ispričale da su Mirko i njegova supruga prve godine braka živjeli u dvorištu kuće u kojoj su bili Drago i njegova majka, ali ni bratova supruga Dragu nikada nije vidjela. Prvi put ga je vidjela kada joj je umrla svekrva Veronika.
Iako sve ovo zvuči nevjerovatno, priču su potvrdili u belomanastirskom Centru za socijalni rad, koji se, da apsurd bude veći, a priča tragičnija, nalazi na svega nekoliko stotina metara od Draginog „zatvora“.
Smješten je kod hranitelja koji znaju mađarski
Tek nakon što se 2007. godine oslobodio, tada 59-godišnji Drago je počeo da postoji za sistem. Preko Centra za socijalni rad smješten je u hraniteljsku porodicu kod Valerije Morić, u Кneževim Vinogradima. Prilikom izbora hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da Dragina nova porodica zna mađarski, jedini jezik koji je čuo i na kojem mu je majka govorila. Nije razumio hrvatski, a prema riječima hraniteljke, nije mogao da razume ni cijele rečenice, već samo riječi, poput dođi i sjedi.
Prvih deset dana po dolasku u hraniteljsku porodicu, svaki put kada bi neko ušao u njegovu sobu, Drago bi navlačio ćebe preko glave. Ali situacija se vremenom popravila. Počeo je da nosi pelene, hraniteljka je rekla da je ponekad uhvati za ruku ili stavi dlan na njen obraz. Iako je mogao da se kreće, godine zatvora su učinile svoje i nije bio voljan da ustane iz kreveta. Hraniteljka mu je donosila obroke u sobu.
– Voli da jede čorbe, ali su mu najdraži slatkiši. Raduje im se kao malo dijete, što zapravo i jeste na mentalnom nivou – rekla je tada Valerija Morić.
Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila na strogu kaznu kućnog zatvora, da li ih je bilo stid ili strah od njegovog nepredvidivog ponašanja, Dragini roditelji su tu tajnu ponijeli sa sobom u grob.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu