Jovana za TV Ekran otkriva da joj je i dalje omiljena uloga iz filma “Kao rani mraz” njenog oca Đorđa Balaševića, a priča i o tome kako pomaže bratu Aleksi, koji uveliko priprema svoj prvenac “Megdan”.
Čime ste se rukovodili dok ste radili na ulozi u seriji “Švindleri”?
– Uloga Antonine jedna je od rijetkih ženskih uloga za koju, dok sam čitala scenario, nisam imala strah kako ću odraditi. Sjajno je napisana, a rukovodila sam se time da je vrlo slična mom senzibilitetu i opisu. Uživala sam igrajući je.
Kako vas je prihvatila ekipa sa Dejanom Lutkićem na čelu?
– Onako kako to uvijek i biva kad je riječ o meni. Oni koju su me znali sa prethodnih projekata obradovali su mi se kao da smo se sreli u nekom inostranstvu, onako neočekivano iskreno, a koji me nisu znali nisu zažalili što su me upoznali. Stvorila sam lijepe odnose sa određenim ljudima koji su mi postali i prijatelji.
Ti junaci vraćaju nas u tridesete godine prošlog vijeka. Koliko vam je epoha zanimljiva za rad?
– Tridesete i četrdesete godine prošlog vijeka su najljepše. Jesu bile i ratne i gadne, ali koje to godine nisu bile? Sva vremena su i lijepa i teška na svoj način. Vrlo inspirativne, kad pogledate fotografije iz tog vremena, vidjećete sa koliko više stila su se ljudi oblačili. Kakva je muzika bila, evropske romanse, većine poput Edit Pjaf i Šarla Aznavura. Muškarci su bili elegantni, markantni, lijepo očešljani, a žena je bila žena. Uvijek se radujem kada čujem da je riječ o tim godinama.
Od jeseni ćemo vas gledati u ekranizaciji romana “Vrijeme zla”. Igrate Veru, ženu Ivana Katića. Kako ste gradili svoj lik?
– Vera Katić je divan ženski lik. Ona jeste različita od mene. Kada sam došla na set, jedan filmski radnik, koji me je znao iz “Vera i zavjera”, dobacio je: “Opet igraš neku rospiju.” Nije ona rospija. Gluma je za mene najprije empatija. Morate da razumete lik koji gradite. Kada pored dramatizacije postoji i roman, i to kakav roman! Onda je to više nego dovoljno. Dobrica Ćosić je potpuno jasno opisao likove i vrijeme u kom su se svi kao žrtve zatekli.
Hoće li publika gledajući ovu seriju moći da povuče paralelu s današnjim vremenom?
– Sigurna sam da hoće. Pitanje je u kom mi vremenu živimo. Kako bi Dobrica nazvao roman kada bi pisao o ovom vremenu?
Nekako ste miljenica reditelja Ivana Živkovića. Kako to objašnjavate?
– Ivan Živković je za mene reditelj senzibiliteta. Kod nas manjkaju dobri reditelji. Kada sam prvi put radila sa njim, ulazila sam u osmi mjesec trudnoće. Bio je skeptičan zbog mog stanja, međutim, vidio je koliko mi je stalo i sa kakvom lakoćom i radošću sam sve uradila i pored stomaka. On je neko ko vrlo brzo misli, esteta je i svaki put kada sam imala čast da budem dio njegovog kastinga, znala sam da sam na dobrom putu.
Prijaju li vam više uloge negativki ili opasnica, kakva je bila u seriji “Vjere i zavjere”?
– Prijaju mi najviše uloge žrtvi. Onih koje trpe. Volim uloge koje nemaju mnogo teksta, ne zbog učenja, nego zbog zadatka, zbog igre. Raduju me uloge majki.
Kada ste upisivali glumu, jeste li sebe zamišljali više kao pozorišnu ili televizijsku glumicu?
– Kao filmsku, iz neke klinačke fantazije. Ali se to tokom rada promijenilo. Pravu radost i magiju zapravo osjetim u pozorištu.
Koji savjet vašeg profesora Miše Janketića posebno pamtite?
– Da je proćerdano vrijeme najskuplje. Ono u kom nisi ništa radio, ništa naučio, ne možeš ga vratiti. A mlad čovjek ima takav odnos prema vremenu i tad najviše gubi.
Koja uloga pred kamerom vam je najdraža?
– Oleana iz filma “Kao rani mraz”, mala Vidra. Rumunka sa blagim akcentom, odrasla sa tri brata i ocem, na brodiću. Zaludila dva momka, udala se za trećeg, duhovita, hrabra, lukava, lijepa, serenadu joj tamburaši svirali pod prozorom iz čamaca, jer živi na brodu, kud ćeš više, i da je jedina uloga koju sam odigrala, ne bi mi bilo žao.
I vaš brat Aleksa će naredne godine snimiti svoj prvenac “Megdan”. Kako mu pomažete oko filma?
– Aleksa i ja često pričamo o tome. Više ja njega slušam nego on mene, što je bolje i ne želim ništa da mu namećem. Čak ga nisam ni pitala kakvi su i ima li ženskih likova.
Da li vam je bilo opterećenje na početku prezime Balašević?
– S tim više imaju problem drugi. Ja sam se odavno navikla. To nije bilo jednostavno, ali nije bilo ni nesavladivo.
Može li glumac da se bori za svoje uloge ili nužno čeka da bude pozvan?
– Glumac ne može sebi da bude agent. Mi smo svi u jednoj ogromnoj čekaonici. I to je najteži dio našeg posla. Neki posustanu čekajući, neki odustanu, neki zarđaju, a neki dočekaju.
Da li vam je prijala prva popularnost koju ste stekli?
– Popularan ima neki ružan kontekst kod nas. Ne smatram da sam to ikad bila.
Gledate li privatno serije i šta vam je favorit?
– Ima svega. Svašta se snima. Puno toga. Žao mi bude publike, gledalaca. Ali stvar je izbora, ima i sjajnih serija poput “Kosti”, “12 riječi”, “Vjere i zavjere”, “Korijeni”, “Švindleri”, “Vikend s ćaletom”, “Tajkun”… – kaže Jovana, a prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu