Snage sirijskih Kurda, koje Erdogan smatra prijetnjom za svoju zemlju, treba da se povuku na “sigurnu” udaljenost od oko 30 kilometara od granice, ostavljajući prostor milionima sirijskih izbjeglica da se nasele. To će praktično stvoriti ljudski tampon između dvije vojske, a Erdogan se nada i da će osujetiti separatističke tendencije.
Takođe, Turska će ovim potezom ekonomski profitirati. Nove škole, bolnice i druga infrastruktura koja mora biti izgrađena u sigurnoj zoni doprinijeće turskom građevinskom sektoru.
Turska ne samo da neće odgovarati za napad na Siriju i pomjeranje novog talasa izbjeglica, već će i američki predsjednik Donald Tramp ukinuti blage sankcije koje je najavio početkom nedjelje.
Dobili smo ono što smo željeli – rekao je turski ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu.
Takav optimizam je, u najmanju ruku, preuranjen. Dogovor je sklopljen na brzinu, bez konsultacija sa drugim mnogobrojnim junacima sirijske tragedije – Kurdi, izbjeglice, predsjednik Bašar al Asad, ruski predsjednik Vladimir Putin, iranski režim i njegovi saveznici, arapske države, Islamska država i američki Kongres su protagonisti koji još mogu da sruše Erdoganove ambicije.
Kurdske snage djeluju otvoreno za prekid vatre, ali su jasno istakli da neće tolerisati trajno tursko prisustvo u sigurnoj zoni. Teško da će Kurdi dozvoliti Erdoganu da demografski redizajnira zemlju bez žestoke borbe. U tome će im vjerovatno pomoći Asadove snage i irački Kurdi, ali će moći i da računaju na prikrivenu podršku arapskih država.
Takođe nije jasno da li sirijske izbjeglice u Turskoj uopšte žele da se presele u sigurnu zonu u kojoj će im prijetiti dvije neprijateljske snage, Kurda i Asada koji ih je i otjerao iz svojih domova.
Asad je već premjestio svoju vojsku na sjever kako bi spriječio turski prodor i zauzeo teritoriju koju su Kurdi ispraznili, a u tome će mu pomoći Rusija i Iran.
Ipak, za sada su sve oči uprte u Putina. Povlačenje američke vojske sa sjevera Sirije je njegova pobjeda, ali se on sada suočava sa drugom poteškoćom.
Koliko god on želio da Asad povrati kontrolu nad cjelokupnom teritorijom, on želi i da Erdogana odvrati od saveza sa Zapadom, pa sada mora da odluči koga će od njih dvojice da razočara.
Ipak, najveća prijetnja dogovoru između Erdogana i Pensa dolazi od čovjeka koji je ovo sve i omogućio. Tramp je u roku od dvije nedjelje omogućio ofanzivu Turske, zatim ju je sankcionisao, pa podržao. Kako se saslušanje o impičmentu bliži, američki predsjednik trpi pritisak Kongresa da kazni postupke Turske, a niko ne može da garantuje da on ponovo neće promijeniti mišljenje.
(Bloomberg)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu