Miru R. je 14. januara, malo prije dva sata ujutro, pozlilo u njegovu domu u Novom Zagrebu. Porodica je odmah pozvala Hitnu pomoć koja je brzo stigla. Miro je bio hroničan bolesnik i porodica je znala da je njegovo stanje teško, ali nisu niti slutili da je baš toliko loše.
– Sin je pitao kuda vode tatu, a žena iz Hitne pomoći je rekla da idu u Rebro, pošto tamo pripadamo po mjestu stanovanja. Kad sam rekla da ću se spremiti i doći, rekli su mi da ne dolazim jer neću moći da uđem zbog epidemioloških mjera. Gospođa iz Hitne pomoći zapisala je na papir zapisala nećakov broj mobilnog telefona i rekla da ih pozovemo, ako se ne javi za sat i po ili dva. Niko nas nije zvao pa smo oko četiri sata ujutro prvi put nazvali KBC Zagreb, ali niko se nije javljao – priča nam Karmen.
Kaže da je svjesna da je stanje u zdravstvu teško i da je sve otežano zbog korona virusa, ali zgrozilo ju je ono što je doživjela.
– Satima nismo mogli nikoga da dobijemo. Svi smo bili van sebe od brige, niko u kući nije spavao. Kad sam napokon nekoga dobila na telefon u bolnici, rekli su mi da nije na tom odjeljenju, da mora da je negdje drugo. Ili bi mi rekli da zovem neki drugi telefonski broj, samo tri posljednje cifre drugačije. I tako od jednog do drugog. Negdje nije bilo ni zvuka s druge strane, negdje je bilo zauzeto. Imala sam utisak da samo hoće da me se riješe – priča uzbuđena gospođa Karmen.
Oko osam sati je opet dobila nekoga na telefon i on ju je uputio da proba da pozove oko 8.20 kad se ljekari vrate s vizite.
– Onda opet muk s druge strane. Ne mogu nikoga da dobijem. Oko devet mi se opet neko javio i rekao da tamo nema nikakvog Mira. Bila sam potpuno izbezumljena – priča Karmen kroz suze.
Od ludila više nije znala šta bi pa se sjetila da poznaje sestru žene koja radi u KB Zagreb te ju je zamolila za pomoć. Ona je ušla u sistem i vidjela da njen brat nigdje nije zapisan. Uputila ju je da nazove Hitnu pomoć odakle je sve krenulo. Tamo opet niko ništa nije znao.
– Niko ništa nije znao da mi kaže. Jedna žena me je spojila s vođom smjene. Nakon što je dugo svirala muzika, kad se javio samo sam čula kako je poklopio slušalicu. Pritisak mi je skočio na osamsto miliona. Čude se da su ljudi ludi i agresivni. Htjela sam da odem tamo, srećom, nisam. Ne znam šta bih uradila – prisjeća se svojih najtežih sati Karmen.
Dodaje da su joj ti sati neizvjesnosti oduzeli nekoliko godina života.
Ona je u deset počela da radi, ali je i dalje pokušavala da sazna šta joj je s bratom. Gdje je? Kuda su ga odvezli? Činilo se da je nestao…
– Kad sam oko podneva opet nazvala Hitnu, dakle deset sati nakon što su mog brata odvezli živog iz stana, gospođa s druge strane mi je rekla da je, nažalost, umro još u vozilu i da je njegovo tijelo odmah odvezeno u Zavod za sudsku medicinu na Šalati. Nakon što mi je izrazila saučešće samo sam spustila slušalicu u šoku – kaže za Jutarnji list skrhana Karmen.
Ne može da shvati zašto ih žena iz Hitne nije pozvala kako je obećala. Pita se šta bi bilo da nije “potegla vezu” i kada bi uopšte dobila tužnu vijest. Dodaje da ne bi ništa govorila javno samo da joj se neko izvinio.
– Da mi je neko rekao “gledajte, kovid je, teško je”, razumjela bih. Cijela moja porodica uzela je u obzir tešku situaciju u kojoj su zdravstveni radnici u bolnicama. Ali, svi s kojima sam razgovarala bili su neljubazni. Niko sa mnom nije razgovarao kao s čovjekom koji je zabrinut za nekoga svog. Ne želim da iko više prođe pakao koji smo mi prošli. Neko mi kaže “to je tako moralo biti”. Mislim da nije, moramo da pričamo o ovome – smatra Karmen.
Iz Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba Jutarnji list saznaje da se u slučaju smrti pacijenta u sanitetskom vozilu, prema protokolu o postupanju, odmah obaveštava MUP koji obavještava porodicu preminulog o njegovoj smrti.
Iz MUP za sada još uvijek nisu komentarisali ovaj slučaj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu