Prva asocijacija na proslavu 8. marta je gomila muškaraca sa cvijećem u rukama, ručkovi koje organizuje firma ili neka nezadovoljna žena koja je ljuta jer su momci oko nje zaboravili da joj čestitaju i pruže pažnju. Ako malo vrijeme vratimo unazad, naše žene, kako tvrde naše sagovornice, nisu pretjerano marile za muškarce za Međunarodni dan žena, više im je bilo bitno da su zajedno organizovale i da se tog dana provedu onako kako nisu mogle tokom ostatka godine. U suštini 8. mart je neka vrsta proslava Nove godine za žene.
Krajem prošlog vijeka, osamedesetih i sedamdesetih godina, naše žene su se veoma radovale ovom prazniku jer je to bilo vrijeme samo za njih.
Gordana
Uvijek je bilo organizovano nešto od strane sindikata. Znalo se da nove cipele, tašne i haljine obavezan dio tog praznika. Svaka žena bi se sredila za 8. mart. Muškarci na proslave ne bi dolazili, niti su bili pozvani. Možda se desi da neko kao predstavnik sindikata dođe da nam čestita. Ali, svi ti silni karanfili koje dobijemo na kraju završe na patosu. To je bila zaista žurka. Uvijek je bila jedna koja dovoljno popije, pa se popne na sto i zaigra.
Jedina razlika je to što imam utisak da su tad žene bile kolegijalnije, držale su se zajedno. Danas, ovaj korporativni sistem ih ubija. Vjerovatno taj takmičarski duh ih je razdvojio. Nekad je taj 8. mart zaista bio događaj za žene kada bi bile zajedno i držale se zajedno kao i tokom cijele godine. Mada, iste obaveze bi te sačekale kući. To što je 8. mart ne znači da ne treba da se sređujem, čisti i sprema ručak za sutra. Praznik ne znači i da obaveze kod kuće moraju da čekaju.
Dragica
– Za 8. mart se obavezno išlo u neku banju ili na Zlatibor. Muškarci? Nisu bili pozvani. Možda neki pođe sa nama, ali on nije bitan. Važno je da se mi dobro provedemo.
Na taj praznik kući imaš isto obaveza kao i inače. Jedino ako želiš da samog sebe oslobodiš od obaveza, ali kad mene se uvijek spremala torta, ručak, sve po propisu.
Mirjana
– Ovo je moja baka Mira. Mislim da je fotografija iz sedamdesetih, otišla je sa drugaricom u Italiju. To je za nju bio praznik koji je proslavljala sa svojom najboljom drugaricom iz djetinjstva. Cijeli život su bile zajedno i slavile su sve praznike zajedno, ali 8. mart je za njih bio dan kad samo njih dvije otputuju negdje, a porodica mora da preživi 24 sata kako zna i umije.
Mama je uvijek u šali govorila: “Ok, Mira sutra ide, tako da nema ručka, a kad dođe ješćemo šta donese”.
Pošto je baka Mira ostala bez muža prerano držala se svojih najbližih prijateljica do kraja života i one su joj bile najbitnije. Ona je bila iz drugog sistema i možda nije shvatala važnost prava žena, ali je živjela taj život u kojem su bile tu jedna za drugu i vodile računa jedna o drugoj. Mi kao žene to ne smijemo da zaboravimo, zajedno smo jače, piše Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu