Odlučila je da napusti Njujork i preseli se u planine koje je napustila godinama ranije, a obećala je sebi da će se nekada vratiti.
Izbledjela razglednica na majčinom frižideru intrigirala ju je godinama. Na prednjoj strani, fotografija crkvenog zvonika koji se uzdiže iznad njemačkog sela Prum, na poleđini, bilješka “Džim. Za slučaj da ste se pitali kako Prum izgleda izbliza”…
Otac američke aktivistkinje, urednice i nagrađivane autorke, Kejt Prajs, bio je američki bolničar u 4. sanitetskom bataljonu, 22. pješačke pukovnije, 4. pješačke divizije u Drugom svjetskom ratu. Pogođen je gelerima njemačke granate.
Čim je ugledala tu razglednicu, htjela je da ode na to putovanje – s tatom. Sada, konačno, jeste, samo je njen tata bio mrtav već 16 godina.
– Bila sam u vatrenoj oluji razvoda. Dugo sam poricala svoj brak. Napokon je stvarnost razbila romantične iluzije. Budila sam se svako jutro u tri ujutru, buljeći u tamu – priča Rajs.
– Svakog dana ustajem i sve je manje mame – rekla je njena kćerka iz srednje škole svojoj starijoj sestri.
– Završila sam u bolnici s napadom panike koji se osjećao kao srčani udar. Počela sam s terapijom, uzimala lijekove, plakala na ramenima prijatelja, čitala knjige za samopomoć i slušala potkaste o oporavku na svojim svakodnevnim trčanjima… – priznaje Kejt.
Zatim je odlučila da pronađe mjesto s razglednice.
Tata joj je uglavnom pričao smiješne priče o ratu. Stvari poput vožnje na tenku kroz Normandiju, ispijanja jeftinih pića, rakije od jabuke i najgoreg mamurluka u životu. Dobila je tatinu vojnu evidenciju i pronašla belgijskog vodiča koji je bio stručnjak za Drugi svjetski rat. I jednog sunčanog avgustovskog jutra 2018. godine, njena 16-godišnja kćerka i ona upoznale su vodiča, Marsela Vejsena, i putovale 74 godine u prošlost kroz Ardene i Ajfel, kroz planinsku zemlju punu šuma i poljoprivrednih polja.
Tata i njegovi borili su se u Ajfelu hladne i kišne jeseni 1944. godine, a Marsel ih je vozio tatinom rutom.
– Dok je Marsel pričao, zelena polja i plavo nebo ljetnjeg dana blijedili su pred mojim očima i kao da sam vidjela crno-bijelo zimski rat – kaže Rajs.
Odvezli su se do sela Selerih, niz dolinu. Stigla je u Prum.
Tu je crkva i nekoliko kuća s garažama i gomilom drva pored prilaza. U dvorištima je cvjetalo cvijeće i voćke. Marsel je izvadio fotokopiju otkucanog papira. “Hq Combat Team”, pisalo je na vrhu. Datum 16. februar 1945. godine.
Na papiru su stajale koordinate za tatinu jedinicu. Marsel im pokazuje na polje. “To je to”.
Sunčano polje pred njom pretvorilo se u ono prekriveno snijegom. Bilo je samo nekoliko šatora. Bila je tu vojska u pokretu. Vojnici su spavali gdje su mogli, u šupama, kućama, rovovima, lisičjim rupama i nikad zadugo. Čula je topot haubice koja je uzmicala, vrisak projektila koji su parali zrak i povike… Sjetila se kako se tata smijao dok je pričao priče, govoreći da je trčao “kao đavo”… Mjesto gdje se život nastavlja. Ili ne… Gdje vojnik tinejdžer umire i njegova priča se završava.
Ili živi i odlazi kući i postaje muž i otac i sudija i trkač i skijaš.
A jedno od njegove djece bila je ona. A kraj nje je bilo jedno od njene djece. Njen otac zamalo nije uspio. Skoro da se nije rodila. Ali živio je.
Čak i nakon što je pogođen s toliko gelera da je dio njih nosio u leđima do kraja života, obilježen ožiljkom kojim je decenijama mogao da namiguje klincima koristeći mišiće ispod, odlučio je da živi.
Jer je imao šta da radi, ljude koje je volio, zabavna vremena, radost, nadu i promjenu. Pogledala je teren.
– Razgovarala sam s tatom. “Ja sam poput tebe”, rekla sam mu. Živjeću teško, dugo i dobro – prisjeća se Kejt.
Odlučila je da napusti Njujork i preseli se u planine koje je napustila godinama ranije i obećala je sebi da će se nekada vratiti.
A onda je ispred nje stala mlada hirurškinja. “Imaš rak”, rekla joj je i pružila parče papira. “Faza četiri”, pisalo je. “Šest mjeseci”…
– Pogledala me i rekla da će se moliti za mene. Bila sam prestravljena. Bijesna. Imala sam ispred sebe potpuno novi život da živim. A sada, ovo… – šokirana je bila Kejt.
Zatim je ugledala rečenicu na ispisu koja glasi: “Postoje neki dugotrajno preživjeli”.
– Prigrlila sam ovo. I na trenutak sam se našla na snježnom, blatnjavom polju… Topništvo je tutnjalo, a mladi vojnik trčao je kao đavo. “Ne brini, tata”, pomislila sam. Živjeću dugo, teško i dobro. Baš kao ti – kaže ona.
“Hoćeš”, čula ga je kako govori. I namignuo joj je tim starim ožiljkom.
– Rekla sam svojoj djeci “Živjeću”… Ne znam kako ću to da uradim, ali hoću – istrajna je.
Unutar pet dana bila je u bolnici specijalizovanoj za agresivni rak koji joj je dijagnostikovan. Imala je još jednu operaciju.
– “Izgledi nisu dobri”, rekao mi je hirurg. A onda je dodao: “Ali, mi izliječimo neke ljude s ovim rakom”… Taj sam dio čvrsto zagrlila uza se. Svaki dan sam radila jogu i hodala dok je novi ožiljak cijelio – iskrena je Kejt.
Tim ljekara bio je zadovoljan njenim oporavkom. Zatim je imala pet nedjelja zračenja i hemoterapije, prenosi Kurir.
– Svako sam jutro trčala ili hodala. “Obično ne vidimo da pacijenti to rade u ovoj fazi liječenja”, rekao je moj doktor. Moje liječenje se završilo i otišla sam pravo u planine koje sam voljela. Zimi sam instruktorka skijanja, po cijeli dan na planini. Ja sam di-džej na rok radiju. Trčim, planinarim, veslam… Priređujem zabave u svojoj kući iz snova s velikom terasom i prozorima punim pogleda na planine. Poneka životinja zaluta. I moja djeca imaju kartu kako da dođu do Seleriha. To je mapa kako živjeti. S ljubavlju i radošću i smijehom – zaključuje Rajs.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu