Kada su činjenice takve, one otvaraju i mnoga pitanja.
Da li su ti igrači pojačanja u pravom smislu riječi? Kako su ih ovdašnji rukovodioci pronašli i skautirali? Da li su u pitanju menadžerske kombinacije i, možda grubo zvuči – jeftina radna snaga? Koji je smisao gomilanja pet, šest pa u nekim slučajevima i više stranih fudbalera?
Koliko prostora imaju domaći mladi igrači da se razvijaju? I na kraju krajeva, kakav je interes tih fudbalera da sođu iz Brazila, Argentine, SAD, Rusije, Libije… u klubove koji mahom spajaju kraj s krajem?
U vremenu kada prosječan građanin Republike Srpske gleda kako da život počne u nekoj sređenijoj i prosperitetnijoj zemlji, a iole talentovan sportista nastoji da što prije spakuje sportske torbe tražeći bolje uslove za razvoj, nama „na kilu“ dolaze fudbaleri koji za svoje umijeće teško da mogu zaraditi i prosječnu platu u Srpskoj.
Gdje je njihova računica?
Oni vjerovatno poput naših mladih fudbalera imaju san i spremni su na veliku žrtvu kako bi pokušali da ga ostvare. Ne libe se da ostave sve kod kuće, zašto ne reći pobjegnu od još veće bijede nego što je kod nas, zapute se hiljade kilometara u nepoznatom pravcu samo kako bi se domogli Evrope. Prije dolaska niko od njih vjerovatno nije čuo za Republiku Srpsku, tek poneki za BiH ili zemlje okruženja, ali su pristali da mjesto pod suncem traže u Srpskoj – u ovom slučaju od Novog Grada do Istočnog Sarajeva.
Ono što je pozitivna stvar većina ih je oduševljena gostoprimstvom, hranom, našim ljepotama… Ipak, ono što im ne ide na ruku jeste da je malo sličnih primjera koji su uspjeli da pronađu svoje mjesto pod suncem i pristojno žive zarađujući fudbalski hljeb.
Sa druge strane, naši klubovi vode se logikom da za malo novca dobiju igrača koji možda može da napravi razliku, a čiji boravak ovdje najčešće sufinansiraju manadžerske agencije. I transfer gurui nadaju se da će ubosti „džekpot“ i da će se recimo na „Mlakvama“ pojaviti novi Vinisijus Žunior ili Lautaro Martinez. Ukoliko se nekim slučajem to i desi, slabe vajde imaće klubovi, više menadžeri i njihove taldžije.
Realnost je ipak malo drugačija, surovija. Sve što je valjalo odavno su begenisali ili ugrabili veliki, a sirotinji kao i uvijek ostale mrvice. Ne bih da budem crni gavran, ali od mrvica se i ptičice slabo najedu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu