I svi oni koji odlaze složiće se da, kada se saberu sve mane i vrline novog života, koliko god on dobar da bio, nostalgija nastavlja da nas prati, najčešće u jednom liku čiju pravu vrijednost često otkrijemo, nažalost, prekasno.
Zato je priča Gorana Vuka o majci, koju je poslao za rubriku “Moj život u inostranstvu”, najneobičnija, ali najistinitija priča o životu u tuđini.
Njegovo pismo vam prenosimo u cjelosti.
“Kad sam bio mali mama mi je govorila da zimi ne idem bez kape. Nisam je slušao pa danas imam hroničnu upalu sinusa. U osnovnoj me je molila da radim domaće na vrijeme. A ja bio kampanjac. Ih, koliko me ta navika samo košta.
U srednjoj mi je govorila da se ne vraćam kasno sa treninga. Nisam je slušao pa sam uvijek bio pospan prva dva časa sljedećeg dana. Na fakultetu me je molila da ne padnem godinu. A ja pao dvije.
Malo kasnije me učila da je najbolja hrana ona koja je se gaji na našem placu. Nisam joj vjerovao pa danas jedem treću klasu španske boranije iz supermarketa – i to za ogromne pare.
Kada sam odlazio na studije željela je da se jednom vratim. Evo me i danas, poslije 31. godine, u tuđini.
Pa me je učila da je porodica najvažnija i da treba da se oženim i imam djecu. Oženio se jesam – ali sa poslom pa me maltretiraju kao da imam najneodgovorniju djecu svijeta.
Mama nije imala fakultet a umjela je da od jednog dinara napravi deset, cijelo moje djetinjstvo. Gledam ove moje šefove u firmi pa se mislim da ste išli u školu kod moje mame sada bi nam bilo puno bolje.
Mama takođe, nije išla na kurseve kulinarstva. Ali je bez obzira na to prvak svijeta za ove izvikane šefove kuhinja koji svakog puta uspiju da me ostave gladnog kada izađem iz njihovog restorana.
Sada mame više nema. Uvijek sam je volio i od srca poštovao. A zašto je nikada nisam slušao do sada mi nije jasno.
Mada, sve je to ona znala – moja predivna mama”, napisao je Goran Vuk iz Kopenhagena na kraju svog pisma, uz pozdrav svima, a posebno “mamama cijelog svijeta”, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu