Biću iskren, djeca su mi jezivo dosadna i naporna. Uvijek milioni pitanja, vrištanja, plakanja… Kako iko ostaje normalan sa njima? Kako uraditi bilo šta dok neko vrišteći trči u krug i onda padne, povraća i plače?Počeo sam da se užasavam većih skupova, imam 35 godina i djeca su uvijek tema. Kao u ruskom ruletu čekam da me neko za stolom pita istim redosljedom, kako su mi djeca. Aha, nemam ih. A zašto ih nemam. I tu rizikujete ili sebe da ućutkate ili nekog da uvrijedite – iskren je sagovornik Blica.
Ističe da na njegov odgovor o tome da ne želi djecu ljudi obično kažu da ga ne razumiju.
– Kad sam imao 12-13 godina, uvijek su mi davali da čuvam mlađe sestre i braću. Kako to ide, sa njima su išla i komšijska djeca, pa sam nerijetko završavao da čuvam šestoro djece “dok stariji nešto popričaju”. Uvijek sam mislio da oni imaju nešto mnogo važno da pričaju o poslu, pa sam sebe vidio kao mnogo važnog i stvarno se trudio da budem dobar stariji brat. Čitao sam im priče, davao igračke, učio da igraju fudbal.”Bićeš ti super ćale jednog dana” su mi pričali. Ali kad god bi nešto tako rekli, uvijek su mi izgledali kao da gledaju u neki sopstveni pakao. To me je natjeralo da malo obratim pažnju na djecu – kaže Maškrabić i priča sve tiše. Svjestan je da će izreći nešto što mnogi odmah dočekuju sa osudom.
– Evo. Sad da kažem naglas. Ukloni trčanje i igranje. Ukloni osmijeh i rijetku lijepu riječ. Šta dobiješ od djece? Oko osamdeset odsto bezrazložnog vrištanja i plakanja. Tirada prokletih pitanja. Ne znam zašto vjetar duva danas ovamo. Ne, ne možeš da jedeš struju. I to je prvih desetak godina, za koje kažu da je divan period. Pa pubertet. Pa vrištanje i lupanje vratima. I sve ovo, brat bratu minimum 20 godina. Ne znam… Ljudi izađu iz zatvora za mnogo teže stvari. Oni barem mogu da se ne vrate, tebi ostaje briga do kraja života – sumira svoj stav Beograđanin.
Na pitanje da li mu samo ponašanje djece izaziva odbojnost, malo se zamislio pa odgovorio.
– Konačno, čak i ako imam savršenog anđela od djeteta, odakle mi pravo da ga donesem u ovaj haos?! Mani me korone. Živim u Srbiji 30 i kusur godina, imao sam mini-apokalipsu svakih 6-7 godina. Preživjeću nekako i ovu. Pričam o nepojmljivim problemima koji tek slijede. Uništena klima. Ekonomija koja je sve surovija. Jeziva prenaseljenost. Bijeda, bolest, patnja… Evo sine/kćeri, ostavljam ti ovaj poklon, čeka te “divan” život, ali ne zaboravi i ti da ga uništiš još više i ostaviš svojoj djeci.
A ako ne želiš djecu, spremi se na to da te gledaju kao kao najstrašnije čudovište u istoriji čovječanstva. Istina, prije će razumjeti motive serijskog ubice nego da ne želiš djecu. I onda mi kažu da sam sebičan. Kako sebičan, a odričem se te neke kao vrhovne radosti. Mislim da mnogi koji imaju djecu imaju djecu zbog pritiska društva, a na kraju budu ili duboko nesrećni oni ili ta djeca. Ja sam bar iskren i odgovoran prema tom nekom novom životu. Neka, hvala – poručuje Beograđanin.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu