Žrtva je devetogodišnja devojčica, a osumnjičeni je njen djed. Njega je na djelu zatekla i prijavila djevojčicina majka.
I ovaj jezivi slučaj ponovo svjedoči o tome da su seksualni predatori najčešće ljudi iz bliže porodice ili okruženja, neko u koga djeca imaju povjerenja.
– Teško je povjerovati i prihvatiti da se tako nešto dešava, a još teže da je počinilac ili žrtva neko koga dugo poznajete i s kim ste možda jako bliski, koga poštujete ili volite. Sama tema seksualnog zlostavljanja djece se u velikoj mjeri negira, ignoriše, minimalizuje i relativizuje, pa se i djeca štite od nepotrebnog izlaganja neprijatnim sadržajima. Seksualno nasilje djece je tema o kojoj se ćuti. Ovo je stav koji je potrebno mijenjati – poručuje psiholog Branislava Popović.
Ona u razgovoru za Srpskainfo pojašnjava kako da naučimo djecu da prepoznaju šta je seksualno zlostavljanje.
Seksualno zlostavljanje je svako ponašanje kojim druga osoba koristi dijete kako bi zadovoljila svoje seksualne potrebe. Ponašanja koja spadaju ovdje mogu, ali i ne moraju uključivati fizički kontakt: dodirivanje ili ljubljenje intimnih dijelova tijela, prisiljavanje na polni odnos, gledanje pornografskih sadržaja, snošaj u prisustvu djeteta…
– Jedan od načina kako s djetetom razgovarati na pozitivan i primjeren način jeste tako što ćemo mu objasniti ,,pravilo donjeg veša”. Ono kaže da niko ne bi smio dodirivati dijete po dijelovima tijela koji su obično pokriveni donjim vešom, kao da ni ono samo druge ne bi smjelo dirati po tim dijelovima tijela – kaže ona.
Kako da razgovaramo s djetetom na ovu temu?
– Prije svega, dijete treba naučiti da njegovo tijelo pripada njemu samom i da ga niko ne smije bez dopuštanja dodirivati. Učenje djeteta postavljanju granica može početi od najranijih uzrasta, gdje, na primjer, može da odbije poljubac koji ne želi i od osoba koje jako voli. Otvorena i jasna komunikacija, prvo o intimnim dijelovima tijela, a kasnije i o seksualnosti, vremenom smanjuje stid od ovih tema kod djeteta i povećava šansu da će se dijete otvoriti ukoliko se nađe u problematičnoj situaciji. Jasno otvaranje priče o tome šta jeste, a šta nije prikladno dodirivanje i ponašanje, olakšava djetetu poimanje realnosti, razlikovanje ,,dobrog” od ,,lošeg dodira”. Još jedna važna poruka djetetu jeste da ne treba sve tajne čuvati. Ukoliko osjećaju uznemirenost ili nelagodnost povodom neke tajne, važno je da to podijele s osobom kojoj vjeruju: roditeljem, nastavnikom, psihologom. Nelagoda i uznemirenost mogu biti znaci upozorenja da se nešto loše dešava i da dijete ne može samo da izađe na kraj s problemom. U redu je da podijele tajne, koje čine da se osjećaju loše.
Djecu uglavnom učimo da ne vjeruju strancima. Iskustva, ipak, pokazuju da djeca, najčešće djevojčice, trpe seksualno zlostavljanje u svom bliskom okruženju, od oca, rođaka, komšije.
– Na žalost, istraživanja pokazuju da su počinioci seksualnog zlostavljanja najčešće bliske i poznate osobe. To može biti osoba koju dijete voli i kojoj vjeruje. Tada je djetetu jako teško razumjeti da neko takav može da uradi nešto što je toliko loše i povređujuće. Nastupa konfuzija u mislima i osjećanjma. Zlostavljači često uključuju poklone, lijepe riječi, pokazuju zainteresovanost i pažnju. Gradi se povjerenje. Dijete se često izdvaja i osjeća posebno zbog toga. Kasnije se ova ponašanja koriste kako bi se izazvalo osjećanje krivice i stida. Zastrašivanjem i ucjenom se pokušava dobiti određeno seksualno ponašanje i ćutanje o tome. Ne treba zaboraviti na moć koju svaka odrasla osoba ima u odnosu na dijete, a koju će zlostavljači često zloupotrebljavati, ubjeđujući dijete da mu niko neće vjerovati, da je to ono samo željelo, da je nezahvalno, da ga roditelji više neće voljeti, da će ih užasno povrijediti, da je to samo igra, da će dijete biti krivo ako on ode u zatvor, raspašće se porodica… Nasilnikova moć nestaje kada se tajna otkrije. Ipak, tajnu nije lako otkriti. Mreža manipulacija, konfuzija emocija, strah od posljedica, kao i nemogućnost da se izbriše doživljeno iskustvo, učvršćuju dijete u strahu, stidu i krivici… Seksualno nasilje je ozbiljno traumatsko iskustvo, pa u nekim slučajevima i psihološki aparat određene dijelove ili čitava iskustva ,,cijepa”, kako bi omogućio preživljavanje. Posljedica je da određeni dijelovi iskustva mogu biti nedostupni sjećanju. Put do povjeravanja svog iskustva nekome je često dug i težak… Taj čin uvijek zahtijeva mnogo hrabrosti i snage. Najmanje što osoba nakon takvog puta treba da dobije jesu povjerenje i podrška.
Djeca uglavnom ćute o svemu što im se dešava. Po čemu možemo posumnjati da nešto nije u redu?
Seksualno zlostavljanje često ostaje dugo godina neotkriveno. Rano otkrivanje, uz adekvatne intervencije, može ublažiti posljedice koje nastaju. Načini na koje dijete može reagovati su različiti, ali u svakom slučaju zaslužuju oprez i stručnu podršku ukoliko budu primjećeni. Ipak, želim da naglasim da je jedna od zabluda da je seksualno nasilje nešto što se lako otkriva. Perfidna manipulacija nasilnika može godinama vrlo vješto održavati u tajnosti ono što se dešava, a okolina obično ne prepoznaje ponašanje koje opaža kao signale koji ukazuju na neki problem, već ih miješa s razvojnim ili nekim drugim problemima. Prije svega, problemi se mogu pojaviti u vidu infekcija, povreda u predjelu genitalnih organa, polno prenosivih bolesti… Tema seksualnosti često počinje da se javlja na crtežima, u pisanoj formi ili u igri. Dijete može postavljati pitanja ili pretraživati neuobičajeno često na internetu ovu temu. Mogu biti prisutna i hiperseksualizirana ponašanja u vidu vulgarnih riječi, seksualnih igara, pretjeranog interesovanja za tuđe genitalije… Može se javiti i potpuno suprotno ponašanje, u vidu izbjegavanja dodirivanja, pa i pranja, gađenje prema sopstvenom tijelu, pokušavanje da se prikrije oblik tijela odjećom. Problemi mogu da se jave u vidu noćnih mora, pojačane tjeskobe i osjetljivosti, promjena u apetitu, kao i gubitak interesovanja za aktivnosti od ranije. Samopovređivanje, kao i panični napadi, takođe mogu biti neki od simptoma. Ukoliko se utvrdi da je dijete doživjelo nasilje, važno je da u procesu opravka dobije adekvatnu stručnu pomoć i podršku. Otkrivanju nasilja i pružanju podrške žrtvama ne doprinosi relativizacija odgovornosti. Jedini odgovorni krivac za nasilje je osoba koja ga je počinila. Važno je da progovorimo o pojavama o kojima se ćuti. Važno je da progovorimo na pravi način – zaključuje Branislava Popović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu