Prerano je reći da li će trenutna drama postati repriza 2015. godine, ali je već postalo jasno da je to povratni udarac za neuspjeh EU da u međuvremenu reformiše svoj migracioni sistem. Upravo taj neuspjeh Evropu ostavlja ranjivom na ucjene ciničnih autokrata kao što je turski predsednik Redžep Tajip Erdogan.
Iako je nominalno članica NATO i podnosilac zahtjeva za članstvo u EU, Turska sve više postaje geopolitička prijetnja Zapadu. Erdogan vodi rat u Siriji i traži evropsku podršku, čak i dok njegovi napadi primoravaju masu ljudi da bježi iz Idliba.
Da bi izvršio pritisak na EU, Erdogan sada usmjerava 3,7 miliona izbeglica koje je primio u svoju zemlju ka Evropi. Hiljade migranata sada ponovo vesla u gumenim čamcima ka grčkim ostrvima, a zatim se smještaju već pretrpane kampove. Oni koji su se uputili ka kopnenim granicama sa Grčkom i Bugarskom već danima ratuju sa graničnom policijom.
Ako Grčka ostane neumoljiva, hiljade ljudi će trpiti u limbu između granica. Mnogi će će razboljeti i umrijeti. EU, za razliku od Erdogana, načelno ne smije da dozvoli takvu humanitarnu katastrofu i žrtvovanje sopstvenih vrijednosti.
Međutim, ukoliko primi migrante doći će do još većih problema. Čim objavi da je otvorila granice, milioni ljudi će se uputiti ka njima, ne samo iz Sirije, već i iz Afrike, Avganistana… Nalet migranata bio bi još jedan poklon evroskeptičnim i ksenofobnim populistima, piše Blic.
To znači da bi nova izbjeglička kriza dovela do novog jačanja populizma koji još jače pokušati da razori EU iznutra.
Ova “kvaka 22” mogla je da se predvidi još prije pet godina kada je protivnik izbjeglica umalo smijenio Angelu Merkel na mjestu njemačke kancelarke. Zbog toga neuspjeh čelnika EU da se pripreme za novu krizu postaje još očitiji, a blok i dalje ima isti manjkavi migracioni sistem koji se tako spektakularno raspao 2015. godine.
Sistem zahtjeva od migranata da azil potraže u prvoj EU zemlji u koju fizički uđu, što su uglavnom Grčka, Italija ili Španija. Zapravo, taj sistem ostavlja pograničnim državama da se same nose sa krizom, iako većina izbjeglica želi da se naseli u Njemačku ili nordijske zemlje. Takav proces je disfunkcionalan i nepravedan.
Posljednjih godina bilo je nekoliko pokušaja reformisanja sistema kako bi se migranti raspodijelili po zemljama u skladu sa njihovom ekonomskom snagom i brojem stanovnika, ali su i ti pokušaji bili crvena zastava za nacionalističke vlade poput Poljske i Mađarske.
Neke zemlje se sada zalažu da se ove promjene ponovo proguraju bez pomenutih država, ali cijeli proces teče veoma sporo.
Da bi natjerala matične zemlje migranata da sarađuju, EU mora da koristi politiku “štapa i šargarepe”, ocjenjuje Blumberg. Na primjer, zemlje koje pristanu na saradnju mogle bi da dobiju finansijsku pomoć i bolje uslove trgovine ukoliko pristanu da nazad prime sopstvene migrante.
Ne treba naglašvati da je to složen poduhvat, ali je EU na raspolaganju imala pet godina da ga sprovede u djelo. Taj neuspjeh ju je ostavio na milost događajima van njene teritorije, poput ratova i gladi.
Ako želi da u budućnosti izbjegne ponovnavljanje kriznih scenarija, bolje da se odmah baci na posao.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu