Govori Darko Cvijetić, književnik i autor romana „Šindlerov lift“ i njegovog nastavka „Što na podu spavaš“ koji je ove godine ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.
– U romanu „Što na podu spavaš“, kao da se kadar sužava i fokus prelazi na porodicu, koja može biti i moja, no priča i dalje na puno nivoa ostaje ista – nestanak jedne zemlje i tutanj njenog rušenja u prašinu; isti je to trenutak nestajanja brižljivo građenih iluzija o nama samima – objašnjava Cvijetić. On je za Srpsku info rekao više o navedenim djelima, radu na predstavi po romanu „Šindlerov lift“, te o mogućoj ekranizaciji.
Za romane ste rekli da su Vaša „kvazi autobiografija“. Recite nam više o tome, gdje se stvarnost i fikcija susreću?
Svuda se sreću i prepliću. Puki dokumenti nisu literatura, ali postaju literaturom kada ih fuzija mašte raspaljuje i čini od njih literarnu istinu, koja nadilazi svaku biografičnost kao i autobiografičnost. Tijelo našeg pjevanja i mišljenja biva tijelom naše mašte, kao i iskustva i poimanja svijeta. Tim putem literatura postaje dokumentom i činom svjedočenja našeg bivanja na zemlji. Kratkotrajnog bivanja, prekratkog, da bi u njemu još bilo mjesta za samolaganje i obmanu. Jezik je sve što imamo, ono najnevinije i najopasnije, i to istodobno, kako nas je učio Hederlin.
Oba romana govore o besmislu rata. Kako gledate na „smisao mira“ u kojem trenutno živimo?
Teško je vrijeme koje živimo definisati kao doba mira. Prije kao odsustvo rata i ratnosti. No, osvrnite se, poslušajte retoriku koja nas okružuje, pa ćete vidjeti da rat nikada nije prestao, da se preselio u frustracije, nasilje u porodici, mržnju, netoleranciju, i to posvuda. Večernje vijesti započinju brojevima mrtvih, i novohospitalizovanih, zaraza i kužnost je posvuda, zazor čovjeka od čovjeka podignut je na puni maksimum, strah od bližnjeg augmentovan je do suludosti. Ponoviću – moja proza i poezija, ne govore (ako uopšte govore) o besmislu rata – nego o nesmislu ovakvoga mira, izopačenom poimanju čovjekoljublja, koje jest zapravo permamentna prisutnost zla.
Sa ovim romanom ste ušli u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Recite nam više o tome, koliko su Vam ovakve prilike i prepoznatljivost Vašeg rada značajni?
To je svakako stvar percepcije. Nagrade u umjetnost unose značajke sporta, ali svakako da utiču na prepoznatljivost i pojačani interes. Posebno je važan trenutak kada ono što ste pisali vidite na drugome jeziku, kada vaše rečenice prodišu pred nemačkim ili italijanskim, poljskim, makedonskim čitaocima…Očište se naglo mijenja, shvatite da je svijet premali, i da nas muče apsolutno iste stvari, koje gledane iz drugoga ugla dobijaju značenja koje niste ni sanjali. Svaki novi čitalac je i ponovni zidar vašeg rukopisanja. Svaki novi čitalac je tragač za urtekstom. Takođe, volimo zaboraviti da je biti originalan zapravo povratak izvoru kojem ne znamo ime.
Trenutno pripremate predstavu na osnovu romana „Šindlerov lift“ sa Kokanom Mladenovićem. Recite nam više o predstavi i ulogama?
Pozorišni čin je posebna svečanost, posebna liturgija, posve različita od organona romana ili dramskog predloška. Tkivo romana je polazište koje dobija posve drukčije tijelo, lice, oči, glas od onoga što ste mislili da ste zapisali.Zakonitost teatarske umjetnosti donosi novo mjerenje, riječi dobijaju formu tjelesnosti i odjednom se nalazite posred čuda, kakvo je čudo svaki put iznova dozvane liturgije. Predstava je, u ovome slučaju, prevashodno dekonstrukcija romana, a potom i njegovo građenje drugim sredstvima. Imam veliku sreću da je roman u rukama takve pozorišne mašine, kakav je Kamerni teatar u Sarajevu, danas vjerovatno jedan od najboljih teatara na prostoru koji poslovično zovemo „regijom“. Biti prisutan na probama i videti kako vrhunski glumci krune vaše rečenice, kako vam pred očima nastaju likovi iz romana, je posebna vrsta hemije i posebna vrsta emotivne napetosti. Mislim da će predstava daleko nadići roman i biti veća od njega.
Kako je raditi sa Kokanom Mladenovićem, recite nam više o ovoj saradnji?
Gospodin Mladenović je Majstor i veliki mag pozorišne umjetnosti. Pored toga što je profesor FDU u Beogradu, on je Učitelj u najlepšem smislu te riječi. Čast je u blizini Učitelja biti učenikom, vidjeti majstorstvo na djelu, kao da ste u ateljeu kipara koji nepogrešivo zna u kojem kamenu se krije kip ili u kakvoj glini stanuje zvono i njegov zvuk. Ako umijete biti učenik, na trenutak možete vidjeti čuvenu razliku između Punoće i Privida punoće. Učitelj je vidi.Možete i vi, ako dozvolite vašem iskustvu da se otvori.
Da li ste ikada razmišljali o ekranizaciji Vaših romana?
Naravno, to pripada snu već prvom napisanom rečenicom. Postoje neke naznake, kao i ljudi koji su pokazali interes. Naučen sam strpljivosti i vrlo je moguće da se na njenom kraju ukaže oko kamere.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu