Kolumne

Ko se bahati, neka plati

Ne znajući više kako da se bore sa povećanim brojem zaraženih, medicinari su iz očaja poručili da nema druge nego da, ako dospiju u bolnicu, svi oni koji koronu pokupe na žurkama i kojekavnim proslavama koje se ne preporučuju ni za živu glavu, sami plaćaju svoje liječenje.

Ko se bahati, neka plati
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Nadaju se da bi, kad bi njihov prijedlog zaživio, oni koji ne haju ni za koronu, ni za sebe, ni za ljude iz svog okruženja, ni za zdravstvene radnike, bar razmislili prije nego što organizuju ili se odazovu  nekom masovnijem skupu.

Zdravstvenim radnicima sve je jasno, ali nikako ne mogu da svare da, dok se pojedinci s dušom rastavljaju na respiratorima, ima ljudi koji se ponašaju kao da se ništa ne dešava, pa još ismijavaju savjete koje struka daje s ciljem sprečavanja daljeg širenja zaraze.

I ne samo to, nego i dalje čoporativno idu na izlete, organizuju žurke na kojima nije moguće držati distancu, maske ne nose, kad god mogu da ih izbjegnu. Ponašaju se kao da je neko, iz čistog hira i zabave, izmišla priče o posljedicama korone, kao i  podatke o zaraženima, pacijentima na respiratorima, preminulima…

Bilo bi dobro da je tako, ali, nažalost, nije. Iza svake one brojke u izvještajima nadležnih institucija, stoji živ čovjek. Čovjek koji je, možda, i sam ranije mislio da je korona bajka, a sad se suočava sa njenim najstrašnijim posljedicama i poručuje ostalima da budu pametni i oprezni. Priznaju da je bio u zabludi i, možda i gorljivije od medicinara, apeluju na svoje sugrađane da se ne igraju glavom.  

Da li to znači da je neophodno da se sve nevjerne Tome zaraze, da bismo dobili kolektivnu svijest i savjest kada je riječ o ovoj opakoj zarazi?! Ako je to tako, onda nam se loše piše. Jer, dok se svaki taj nevjerujući uvjeri da je korona stvarna i svu njenu opakost osjeti na svojoj koži, već je zarazio druge ljude, ovi, opet, neke treće i tako ukrug…

A mnogi među njima neće proći samo sa kašljucanjem i temperaturicom, nego će morati u bolnicu, a tamo – šta im bog da.

I sada dolazimo na ljude sa početka ove priče koji, od kada se korona pojavila, nemaju pravo na vikende, odmore, na privatni život. Koji danonoćno dežuraju ne bi li nekog otrgli iz kandži smrti, pa makar to bio i neki osioni građanin koji je koronu pokupio za prepunim kafanskim ili stolom na nekoj privatnoj žurci. I koji je, što je još gore, u međuvremenu virus prenio na bliske ljude koji su, možda, samo jedan trenutak nepažnje platili nemilosrdnom bolešću ili smrću.

Nažalost, nije pet minuta, nego koji sekund do 12, da shvatimo i prihvatimo da na respiratoru već sutra može da se nađe neko koga smo zarazili svojim nesavjesnim ponašanjem. A kad, ne daj bože, taj neko ko nam je blizak izgubi bitku sa koronom, kajanje i izvinjenje ništa neće promijeniti.