Kultura

KOČIĆEV ZBOR U VRIJEME KORONE Književniku prvi put veća nagrada nego biku

Dani kada se slavi ime i djelo književnog velikana Petra Kočića do sada su prolazili uz narodno veselje, borbe bikova, iće, piće i muziku pod šatorima, dok je značaj njegove književnosti ostajala u drugom planu.

KOČIĆEV ZBOR U VRIJEME KORONE  Književniku prvi put veća nagrada nego biku
FOTO: DEJAN BOŽIĆ/RAS SRBIJA

O tome govori i činjenica da je književni laureat na Kočićevom zboru dobijao manju novčanu nagradu od bika pobjednika. Ipak, pandemija virusa korona uticala je na to da se Kočićev zbor ove godine održi u izmijenjenom obliku, a o tome je za Srpskainfo više rekao književnik i aforističar Miladin Berić.

Kočićev zbor ove godine se održao u nešto drugačijem obliku, te je kultura, a samim tim i književnost, dobila nešto više pažnje. Kako to komentarišete?

S obzirom da po prvi put nije bilo klasičnog zborovanja, sa neizbježnom borbom bikova kako na bukalištu, tako i ispod šatri, kultura je ni kriva ni dužna izbila u prvi plan. S druge strane, kako očito nije bilo „jačih“ tema (korona je već dosadila i bogu i narodu) i mediji su napokon propratili pomenute kulturne sadržaje što je svakako višestruki plus, tako da je prvi utisak veoma povoljan. Na taj način je i sam Kočić, koga sa razlogom slavimo, bio malo manje narodni tribun, a malo više pisac čije djelo, ako ne i jače onda bar jednako, blista čitav vijek nakon što je napisano. Uglavnom Kočić je ove godine vraćen Kočiću i postavljen u okvire modernog doba, tako da ispade da nas je pandemija izvela na pravi put.

Pandemija virusa korona u ovom slučaju dala je kulturi šansu. Da li je moguće da ovo preraste u praksu ili se već naredne godine može očekivati povratak na „staro“?

Teško je biti prorok pogotovo u ovom trenutku dok još uvijek svjetski moćnici nisu odlučili dokle će sve ovo da traje. Uglavnom, budemo li se uskoro vratili na staro i Kočićev zbor, dani posvećeni našem velikanu, vratiće se u okvire u kojima su bili do ove godine. Da bi se nešto promijenilo smetaju određeni okovi vezani za tradiciju zborovanja, ali tradiciju koja, to bi svima trebalo biti jasno, priliči prošlom vijeku. Ne kažem da ne postoje pozitivni pomaci od strane kulturnih radnika koji pokušavaju da kulturni program odvoje od vašarskog ali sve to ide kilavo. Ove godine se ipak desilo nešto nezamislivo, a to je da je novčani iznos nagrade za laureta Kočićeve nagrade bio veći od novčanog iznosa koji dobije gazda pobjedničkog bika i to samo što zbog poznatih razloga nije bilo koride. Bude li sve normalno već sljedeće godine će bik dobiti mnogo više od laureata, kao što je oduvijek bilo. Tako da je još uvek aktuelan moj davni kočićevski epigram (Vrsni pisci na umijeću/baš zavide biku Zeću/pošto rika ovog bika/košta kao sto pjesnika).

Kako očuvati sjećanje na Kočića bez kiča i šunda, a njegov značaj za naš narod staviti u prvi plan?

Svakako da treba odvojiti klasično zborovanje i kulturu, odnosno nekulturu i kulturu, što se posljednjih godina stidljivo i pokušava. Biće teško jer su na zboru glasači i to ne njih deset, dvadeset, nego deset, dvadeset hiljada tako da vlast nije previše zainteresovana za to razgraničenje. Možda bi zborovanje, koje je postalo sinonim za Kočićeve dane, trebalo vezati za najbliži vjerski praznik Veliku Gospojinu, a u okviru Kočićevih dana pored kulturnih manifestacija napraviti smotru narodnog stvaralašta i dostignuća. U svemu tome mogla bi biti veoma značajna i uloga medija koji bi više pažnje trebali posvetiti kulturnim događajima, jer je kultura u medijima na periferiji periferije.

Iako se zbor nije održao u klasičnom obliku, mnogima to nije smetalo, te su se preselili u obližnje kafane. Da li naš narod shvata značaj ovog velikog čovjeka za našu kulturu i tradiciju ili je u pitanju samo povod za jeftino slavlje?

Mislim da ogromna većina naših građana posmatra sva događanja u vezi sa Kočićevim imenom isključivo kroz prizmu nedjeljnog zborovanja koji predstavlja paradu pijanstva i kiča, ali se od toga ne može pobjeći jer smo to većinski Mi. Ustvari i taj njihov odlazak na Zmijanje posljednje nedjelje avgusta nema veze sa Kočićem već sa činjenicom da se na jednom mjestu okupilo dvadesetak hiljada ljudi, te da će biti ića i pića. Tu nema ni mrve od kulturnog zova, kao što ga inače nema i van samog zbora. Ljudi naprosto ne shvataju, ne samo značaj pisaca, nego što je još i gore značaj jezika. Oni nisu došli na zbor da slušaju naše vrhunske književnike, niti da posjete Kočićevo ognjište, koje je svake godine sve sadržajnije. Oni su došli da vide borbu bikova, Boru Drljaču, Baju i Ćanu, te da ocijene kvalitet stričićke jagnjetine jer se u to razumiju. Kakva crna književnost. Takvima je tek negdje na periferiji malog mozga Petar Kočić, ali do te periferije vjetrovi nikad ne došetaju.

Pozitivna promjena

Ovogodišnje prisjećanje na Petra Kočića i njegovo djelo je bilo dobro zamišljeno i solidno posjećeno s obzirom na trenutne okolnosti. Udruženje književnika Republike Srpske osmislilo je zanimljiv program koji je u pet večeri pokrio kompletan Kočićev književni opus. S obzirom da je održano i veče besjedništva naglašen je njegov značaj kao borca za narodna prava. Prostorno, određene manifestacije održane su u Banjaluci, Beogradu i u manastiru Gomionici, tako da se išlo tragom Kočića. Možda bi se moglo razmisliti o ideji da se u budućnosti u Beču i u, ako ne u Sarajevu, onda bar u Istočnom Sarajevu, održe prigodne književne večeri posvećene Kočiću čime bi se zatvorio krug. Kočićev krug, jer to ovaj pisac nestvarnog jezika i atmosfere, svakako zaslužuje.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije