Predstavu “Sjećaš li se Doli Bel” Mladenović režira u sarajevskom Kamernom teatru 55, probe su već uveliko u toku, a premijera je planirana za 15. Mart, piše Blic.
Kamerni teatar 55 u Sarajevu jedno je od najznačajnijih pozorišta na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Veliko mi je zadovoljstvo da sa tim vrhunskim glumcima, u podjeli u kojoj su, između ostalih, Emir Hadžihafisbegović, Gordana Boban, Mirsad Tuka, Tanja Šojić, Muhamed Hadžović radim predstavu po romanu “Sjećaš li se Doli Bel“ Abdulaha Sidrana – kaže Kokan Mladenović na početku razgovora za “POP & Kulturu” koji je rađen mejlom u kasnim večernjim ili, bolje reći, ranim jutarnjim satima.
Kako vam se dopao tekst?
– Sidranov roman predstavlja svojevrsni “Amarkord“ naših prostora. Jedan sedamnaestogodišnji dječak će tokom školskog raspusta spoznati dva velika fenomena – ljubav i komunizam. Iz burnih događaja toga ljeta dječak će izaći kao mladi čovjek koji je naučio da su i ljubav i komunizam tek razočaravajuće naličje dva velika pojma, naličje čija će senka ostaviti katastrofalne posljedice na njegovu generaciju nekoliko decenija kasnije.
Koliko će se predstava razlikovati od filma iz 1981. godine?
– Prošlo je gotovo četrdeset godina od nastanka filma “Sjećaš li se Doli Bel“. Zemlja u kojoj je film snimljen više ne postoji. Grad u kome se radnja dešava više nije isti. U našoj se predstavi nekadašnji dječak Dino, u poodmaklim godinama, vraća u grad svoje mladosti, tražeći sopstvenu “bolju prošlost”. To je okvir koji će nam omogućiti jednu gotovo markesovsku priču. Svaki povratak u djetinjstvo, u mladost, povratak je u izmišljeno. Propušteni kroz prizmu našeg sjećanja, likovi i događaji nemaju svoje realne oblike, već njihov konačni lik oblikuje utisak koji smo nakon svega zauzeli o njima.
Da li će komad biti osavremenjen?
– Godine koje su prošle, ratne strahote koje su opustošile Sarajevo, nametnule su jedan potpuno novi kontekst priči ispričanoj u romanu i filmu. Uzmite samo scenu kada lokalni kriminalac Šintor dovodi dječake koji siluju Doli Bel pred Dinovim očima. Nakon hiljada silovanih žena u bosanskom ratu, nemoguće je izbjeći sav tragički potencijal te scene. Neke dijelove te priče je jednostavno prerežiralo vrijeme, dajući mnogo tamniju gamu toj priči koja se zbiva 1963. godine, godine u kojoj FNRJ postaje SFRJ, zemlja novog ustava, ustava koji glorifikuje radnička prava i pravi sve preduslove za dalji razvitak zajednice srećnih i ravnopravnih ljudi. Sjećanje glavnog junaka naše predstave je igla koja, istine radi, mora da probuši taj mjehur od sapunice.
U koju ideju (utopiju) danas vjeruje glavni junak?
– Nakon svih godina, raspada zemlje, rata, sunovrata svih vrijednosti koje su predstavljale njegov svijet, naš Dino, čovjek koji korača kroz sopstvenu starost, ne vjeruje više ni u šta. Njemu ostaje da posloži pazl sopstvenih sjećanja, tragajući za samim sobom. Vjerovanje pripada nekim drugim ljudima. Problem je što ti drugi, dovoljno naivni pred svijetom da još uvijek imaju želju da vjeruju, nemaju u šta da vjeruju.
Gdje će se sve igrati još?
– Vjerujem da će i naša prva sljedeća igranja, 22. i 23. marta u Sarajevu, naići na iste reakcije. Devastiranim prostorom naše nekadašnje zemlje caruje prljav novac i još prljavija politika. Za predstavu je korisno, ali za naše živote pogubno da se prepoznajemo u istom glibu i s istim nesrećama.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu