Govornice u parlamentima, od opštinskih, gradskih, republičkih, do institucija na nivou BiH, javna obraćanja izabranih narodnih predstavnika, televizijske debate i druga mjesta, odavno su poligoni političkog nemorala.
Kada sam u julu prošle godine uradio intervju sa legendarnim kompozitorom Kornelijem Kovačem za portal Bosnainfo, nisam imao pojma da će to biti njegov posljednji.
“Ovaj narod nijedan posao u svojoj istoriji nije mogao da završi zbog jajara i prodanih duša, nismo nijednom pobijedili, a da prije toga nismo debelo izdali. Na svaku pobjedu, imamo dva poraza, na svakog junaka buljuk izdajnika. Za malo vlasti i za malo ćara, spremni smo da izdamo sve! Oca, majku, brata, sestru, narod, zemlju... Sve! Kako juče, tako i danas. Rđavi smo, škripimo svud. Više nam nijedno podmazivanje ne može pomoći. Moramo da se mijenjamo cijeli, iz korijena.”
Skoro nevjerovatno je zvučala informacija koja se ovih dana pojavila u javnosti, a u kojoj je saopšteno da je uhapšen bivši ministar finansija u Vladi Srpske Milenko Vračar, i to ni manje ni više nego zbog bušenja guma na komšijinom vozilu.
Na kraju svakog obavljenog posla podvuče se crta i sumiraju se rezultati. Razmatraju se efekti urađenog. Ako je potrebno, mijenjaju se način i uslovi rada kako bi rezultat bio što bolji.
Imati stranku, a ne ići na izbore, isto je kao da imate bolid F1, a ne učestvujete na trkama. Svakim danom propada, gubi vrijednost i služi samo za gledanje. Kao kolekcionarski primjerak.
U svakom višenacionalnom društvu, posebno onom koje je opterećeno ratnom prošlošću, postoji određeni broj budala kojima kao da nije bilo dovoljno krvi, nesreće i stradanja.
Na granicama u Gradiški, Donjoj Gradini, Kozarskoj Dubici, Kostajnici, Novom Gradu, Velikoj Kladuši i drugim graničnim prelazima sa Zapadom, sa Evropom, Evropskom unijom i šengenskom zonom, gužve su nepodnošljive, kolone preduge, kilometarske, pa se njihov ni početak ni kraj ne vide.
U Srpskoj je iz godinu u godinu sve manje djece vakcinisane protiv morbila, iako je riječ o zarazi koja može da ostavi izuzetne teške posljedice po zdravlje oboljelih, čak i da dovede do smrtnog ishoda.
Saga oko uplate banjalučkim penzionerima od 100 KM napokon je završena. Godinu dana i više čekali su da u svoje ionako sićušne novčanike dobiju ovaj novac.
U zagonetnoj istoriji Srba mnoge stvari se ponekad razotkrivaju kao neka neobična slagalica, a hiljade godina unazad zbunjuju istraživače.
Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske godinama odbija da refundira troškove nabavke skupog lijeka teško oboljeloj Banjalučanki, samohranoj majci maloljetne djevojčice.
Prvo je vlast zakotrljala cijelu priču, a sada kažu kako javnost diže preveliku buku.
Kako je krenulo, ostaće zemlja i bez majstora. Izumrijeće zanati kao dinosaurusi. One koji ostanu plaćaćemo suvim zlatom.
Već dugo razni stručnjaci, analitičari, pa čak i običan svijet prizivaju formiranje nekakve ekspertske vlade, koja bi, kako smatraju, pomogla da se ova zemlja izvuče iz gliba.
Imenovanje ambasadora BiH jedna je od rijetkih situacija kada Milorad Dodik ima ustavno pokriće za to što se petlja u sve i svašta. Ali, samo kada je riječ o srpskim diplomatama.
Iako je Sarajevo prije rata bio multietnički grad u kojem su poštovana prava i sloboda svih građana, to sigurno više nije.
Sjećate li se onog vica kada je zeko išao po humanitarnu pomoć i stao u red, kad ono u prostoriju uđe medvjed, prođe mimo reda, i uze sebi pomoć.
Svi penzioneri u Banjaluci dobiće po 100 maraka iz lokalnog budžeta, a to bi navodno trebalo da bude pomoć ovoj populaciji koja vrlo teško živi od svojih skromnih penzija.