Možda do svega toga ne bi došlo da od Aboridžina, u okolini Melburna u Australiji, gdje je Saša radio nekoliko sezona, nije čuo misao kako sve treba zapisivati i da, nezapisano neumitno odlazi u zaborav.
On je u ovoj poruci prepoznao sebe i svoje, dugo sakupljane pisanije, koje su tada već počele da blijede i nestaju.
– Radi se o starosjediocima iz Australije, ljudima koji mnogo piju i stradaju od alkohola. Zadržali su Aboridžini neke svoje običaje, ali vole dobru kapljicu i uvijek žele da zapišu svoje avanture koje su imali u toku i poslije uživanja u alkoholu. Kad su saznali koliko radim kao konobar željeli su da čuju neka iskustva i pitali su me da li zapisijem sve iz kafana – priča Saša za Srpskainfo.
Ovaj konobar je i prije odlaska u Australiju sakupio priče o istoriji ugostiteljstva, svjedočenja o piću, navikama gostiju, porukama koje su izgovorili u različitim okolnostima, a pratio je, posmatrao i svoje kolege, jer kafanu, kako kaže, stvara i čini širok ambijent ljudi i događaja.
Materijal je imao i ideja Aboridžina mogla je da krene u realizaciju. Opisao je i tipove konobara dijeleći ih na nadrndane, ljubazne, kladioničare, izgubljene, zbunjene, ali i na ljubavnike koji se svojim simaptijama obraćaju na veoma originalan način.
Na primjer, šećer ti ne treba, jer si preslatka, ili, nisam slastičar ali nam je kolač upravo ušao u lokal, pa da li su tvoji roditelji teroristi, izgledaš kao bomba…
U poglavlju, misli i mudrosti iz kafane, Saša je zapisao mnoge. U životu je kao na Suncu, ko nije namazan, izgori, najbolje je vino koje piju popovi.
Svaka prazna flaša napunjena je pričama. Rakija, prva kao trnje, druga kao slama, treća ide sama. Ljubavi, ako me ikada ostaviš, ostavi me u kafani. U bosanskoj kafani, ako ne pogodi pjesma, pogodiće flaša.
U svojoj knjizi Ćatić je na široko opisao i tipove gostiju, na normalne, redovne, sportske, biznismene, muzičare, taksiste, budžetlije, radnike, političare, gazdine prijatelje, uvlakače, baksuze, a među njima i novinare.
-Novinar čim uđe u kafanu, pokupi sve novine, čita troje odjednom. Sve živo zna šta ga bilo ko pita. Ispunjava ukrštenice, potom ih dobacuje za sljedeći sto i pita prvoga do sebe, hoćeš li horoskop da ti pročitam – kaže on.
Inspiraciju za pisanje nesvakidašnje knjige, ovaj autor pronašao je u kafićima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima u regionu, na crnogorskom primorju, beogradskim splavovima, kafićima u Gradiški…
Saša je bilježio dosjetke, ponašanja, razmišljanja gostiju ali i svojih kolega na glas izgovorena u picerijama, diskotekama, na svadbama, narodnim veseljima…
– Zapisivao sam uporno i stalno, posmatrajući sve oko sebe, ponajviše goste ali na drugačiji način, iz posebnog ugla. Tako je nastala ova knjiga, sasvim spontano, jer se nakupilo mnogo bilješki koje je trabalo smjestiti između korica, pod zajedničkim nazivom – objasnio je Saša Ćatić, okolnosti pod kojima je, osim konobarskog zanata, po čemu je ovdje cijenjen i uvažen, sve više osvajao literarne vidike.
– Počeo sam, bez reda i plana, prikupljati građu za knjigu, zapisujući poučne i mudre riječi iz svoje svakodnevice. To me podstaklo na stalna istraživanja, proučavanja kafana, gostiona, hanova, pa sve do manastirskih konaka, u različitim razvojnim periodima – kazao je za Srpskainfo Saša Ćatić.
Priloge za svoju knjigu o kojoj se uveliko priča u gradu na Savi, bilježio je na šanku, na koljenu, konobarskoj tacni, koristio poleđinu računa umjesto papira.
– Zapisivao sam sve što su mi govorili veseli, tužni gosti, pijanci, trezvenjaci, mudrijaši, iskreni a skromni, povrijeđeni na poslu, u porodici, u ljubavi, razočarani različitim povodima i okolnostima. Zaključio sam da se naš čovjek, često žali konobaru za sve što ga tišti – uvjerava ovaj konobar sa tridesetogodišnjim, kafanskim iskustvom, veoma motivisan i ohrabren na vratima svijeta književnosti.
Životni putevi su ga tokom rata iz rodnog Bugojna a potom Donjeg Vakufa, gdje je živio nekoliko godina, doveli u Gradišku. Došao je sa konobarskim instiktom mada mu je bilo predodređeno neko drugo, ni malo slično zanimanje.
– Posebno sam zainteresovan za specifičnosti kafana sa tradicijom, koje imaju bitnu ulogu u prošlosti, istoriji ali i sadašnjosti u pojedinim mestima. Moje interesovanje tako je doseglo do manastirskih konaka, hanova, gostiona i kafana, do vremena kad je moderno ugostiteljstvo bilo u začetku – objašnjava Ćatić, prelistavajući stranice svoje knjige.
Takođe sam, kaže, mnogo čitao da bih upotpunio znanje o tematici koju opisujem, da bih što više naučio, a time lakše, jednostavnije i razumljivije napisao knjigu.
– Čitao sam mnogo o vinu, naprimer, kako je, kada, gdje je nastalo, u kojim prilikama, kako se koristi vino, kome je ono poslužilo kao isnpiracija, koliko je vino opisano u djelima poznatih pisaca. Saznao sam da je ovaj napitak, četiri hiljade godina prije Hrista, iz Irana i Gruzije, dospio na Balkan – priča Saša Ćatić, u pauzi svoje konobarske smjene, u veoma posjećenom, gotovo krcatom kafiću trgovačkog centra u Gradiški.
Zanimljivo je da on nije završio ugostiteljsku nego drvno-tehničku školu ali je životni poziv davno prepoznao u kafani.
Presudno je bilo vrijeme rata kada nije bio u prilici birati posao nego raditi ono što mu se nudi a to je bilo u ugostiteljstvu.
U početku je prao posuđe, pomagao konobarima i kuvarima a kada je to savladao, dobio je i iskoristio priliku da se domogne šanka. Stigao je tako, čak u tri navrata u Australiju, radio je u Melburnu, upoznao posebnosti ugostiteljstva na ovom kontinentu.
Osam godina sam pisao knjigu, nastavlja naš sagovornik svoju životnu priču, svojevrsnu ispovijest, rekavši da je rukopis na lekturu prvo dao profesoru Milenku Gagiću, a potom ugostitelju, kuvaru i profesoru Gordanu Šurlanu, na pregled i iščitavanje.
– I Gagić i Šurlan su me ohrabrili. Pomogao mi je i profesor Hikmet Hadžialagić koji je prvi pisao o istoriji ugostiteljstva u Gradiški. Ohrabrio me i ugledni profesor Kasim Dubičanac. Oni su bili moja podrška, sa njima sam mnogo puta razgovarao o svojim iskustvima i planovima, o knjizi i njenom sadržaju – kaže Saša navodeći da su ga veoma obradovali mnogi sugrađani na promociji, ali i prijatelji koji su pomogli da se na sceni Kulturnog centra predstavi na originalan način.
Tada su, za stolovima i kockastim stolnjacima, pored improvizovanog šanka o knjizi „S one strane šanka“ govorili Milenko Gagić, Gordan Šurlan i Nebojša Ristić, goste su muzikom i pjesmom počastili Miroslav Vuković i Dejan Ćulum a pićem je sve poslužio Sašin kolega Dragan Janković Jane.
– Kada sam radio u kafani pored Suda, naslušao sam se priča o pravdi i nepravdi, blizu buvljaka i prodavnica se razgovara o trgovini, gosti u centru grada opet imaju druge teme, priča Saša. U kafanama blizu sportskih terena i stadiona su sportske teme, o utakmicama, sudijama, taktici, tu se slavi i tuguje, zavisno od rezultata. Zaključio sam da tematiku kafanskih razgovora primarno određuje lokacija i da svaki gost ima svoju brigu koju priča u kafani – priča Saša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu