Šotra je za Srpskainfo ispričao mnoge događaje koji su kod njega pobudili snažnu emociju, vratili ga sjećanjem u vrijeme rediteljskih početaka te, neposredno i nadahnuto, opisao Krajinu i Krajišnike.
U Banjaluci sam prvi put bio 1957. godine, kao dotadašnji asistent reditelju Tomislavu Tanhoferu. Iz Banjaluke su njega zvali da režira “Gloriju” Ranka Marinkovića. Pošto sam ja u studentskim danima njemu asistirao, Tanhofer me preporučio, rekao je: “ovaj dečko će vama to uraditi, sve kako treba” – seća se Šotra davne 1957. godine i boravka u Banjaluci.
Spavao je u pozorištu.
– Bio sam teška sirotinja, gladan, bijedan… E, tada su mi domaćini obezbijedili hranu u hotelu “Bosna”, gdje sam se dobro hranio. Bilo je svega na izbor, što mi srce želi. A ja sam volio kolače i torte. Zato su me konobari u tom hotelu prozvali Šotra Torta. Meni je već od tada Banjaluka i Krajina u lijepom sećanju – ispričao je poznati reditelj.
Takođe u hotelu “Palas”, kaže Šotra, održavane su zabave. Uvijek je bilo puno, a goste je zabavljao neki crn i zgodan mladić. Lijepo je pjevao. Poslije je saznao da je to bio Cune Gojković, kasnije bard srpske narodne pjesme.
– On je u to vrijeme počinjao karijeru. Eh, davno je to bilo, bog da mu dušu prosti. Znate, svi ljudi koje pominjem u svojim pričama, i sada s vama, umrli su kaže naš sagovornik.
Rado priča dogodovštine iz mladosti.
– Kada sam došao na polaganje diplomskog ispita u Nišu, bila je jaka zima, a ja u mantilu bez postave. Brat otišao u vojsku, ja to uzeo od njega, nisam imao drugo ništa. I sada, otvara se robna kuća u Nišu, a upravnik te kuće kaže svojoj službenici: “dajte molim vas ovom dečku nešto, neki kaput od nas, da obuče”. I obukoše me. Obećah da ću to platiti od prvog honorara. Onda mi dadoše i šešir i cipele, šeširče i cipelke, kako kažu Nišlije. Tada sam već postao neka faca – šaljivo priča Zdravko Šotra.
Porijeklom je iz Kozica pored Stoca u Hercegovini.
– To je moj rodni kraj, pamtim mnoge ljude i poznajem te krajeve. Uh, nekada je tamo bila najveća trgovačka firma; zvala se „Šotra, Šakota i Đurović“. Oni su iz inostranstva dovozili vagone robe – veli Šotra sećajući se slika iz djetinjstva.
Ipak, pričom nas vraća u Krajinu i Potkozarje, odakle je njegov prijatelj i saradnik Borislav Nježić, slikar i scenarista, koji je na daleko proneo glas o svojim Romanovcima.
– Naša poslovna saradnja, moja i Bore Nježića, počela je u šou programu „Obraz uz obraz“ sa Milenom Dravić i Draganom Nikolićem. Tu vrstu programa radile su samo velike kuće, a mi, u to vrijeme, nismo imali pojma, ali smo imali želju i volju, hteli smo da radimo, da stvorimo nešto novo. Boro je napravio osnovnu scenografiju, koja je mogla trajati godinama. On je imao nevjerovatno osjećanje za mjeru, za lijepo i originalno. To nas je vezivalo. Brzo i lako smo se sporazumijevali, a radili smo sasvim različite žanrove – opisuje Zdravko saradnju i prijateljevanje sa Nježićem.
Postigli su nezapamćen uspjeh u cijeloj državi.
– Desetine ambijentacija muzičkih, baletskih, poetskih i drugih programa smo radili i imali. Snimali smo drame u mnogim ambijentima, počev od srpskih sela, banatske ravnice, ali jedan od velikih zadataka u istoriji TV Beograd je serija „Više od igre“. Boro je našao ambijent u Ivanjici, gdje se mogao uraditi ovaj posao. To je jedina centralna gradska ulica koja nije nosila Titovo ime, jer je u njoj rođen Draža Mihailović. Boro je rekonstruisao ulicu i vratio je u predratno doba, po svom izgledu. Napravio je spomenik srpskom vojniku, uredio trgovine, kafane, pivaru… To je zbunilo seljake, koji su kradom pitali da li su opet protjerani komunisti, a vratila se kraljevina – suština je jedne od brojnih anegdota koje ovom reditelju naviru iz sjećanja.
Borislav Nježićem je preminuo prije dvije godine.
– Išli smo u Krajinu, u Donjoj i Gornjoj Polači, u selima Dinare i Podinarja tražili mjesto za snimanje filma „Braća po materi“. On je uvijek zahtijevao perfekciju u izboru ambijenta. To je Boro veoma dobro umio prepoznati i uraditi. Mnogo smo radili, sve dok on nije odlučio da se više posveti svome mozaiku, umjetnosti u drugom smislu. Naše prijateljstvo je bilo veliko i dugotrajno, družili smo se porodično, zajedno odmarali, provodili divne dane mnogo godina, kao dobri drugari – opisao je Šotra cijelu epohu koju su dijelili njih dvojica.
U inat poodmakloj životnoj dobi, nedavno napunjenih 87 godina, on i dalje snima.
– Đavo mi ne da mira. Vuk Drašković je napisao roman „Aleksandar od Jugoslavije“, a izdavač mi je poslao knjigu s njegovim potpisom. On želi da ja to ekranizujem. Vuk insistira da ja to radim, tema je veoma ozbiljna, knjiga dobra, napravio sam adaptaciju, već sam u pripremama i radićemo, kuku meni. Okupio sam mlade režisere i sada nam nema odlaganja. Osim naših, srpskih glumaca, u filmu su angažovani i Francuzi – opisuje za Srpskainfo Zdravko Šotra najnoviji angažman.
Biografija
Zdravko Šotra, pun vedrog duha, šarma i iskričavosti, hercegovačke mudrosti i beogradskog stila, rođen je 13. februara 1933. godine u selu Kozice kod Stoca. Poznate su njegove TV serije “Obraz uz obraz”, “Glumac je glumac”, “Ranjeni orao”, “Više od igre”, “Priče iz majstorske radionice”, “Učitelj”, “Nepobedivo srce”, “Greh njene majke”, “Gde cveta limun žut”… Njegovi filmovi “Igmanski marš”, “Braća po materi”, “Lajanje na zvezde”, “Pljačka Trećeg rajha”, “Šešir profesora Koste Vujića”, “Ivkova slava” , “Zona Zamfirova” i mnogi drugi stekli su veliku popularnost.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu