Film je nasušno potreban ako će biti prekretnica u našem odnosu prema vlastitim žrtvama, tragedijama, pobjedama i porazima. Potreban je da, umjesto pljuvanja po sarajevskoj „Ničijoj zemlji“ ili „Grbavici“, filmskom svijetu prikažemo svoj isto tako potresan, šokantan, ali istinit dio priče o posljednjem ratu. Potreban je da nas prodrma u shvatanju koliko je filmsko platno prevažno u pokušaju da se i dan-danas izvučemo iz propagandnog mraka devedesetih.
Naša je prednost što ne moramo da lažemo, ali je minus što kasnimo. Mnogo kasnimo.
Ali, pošto Srbi po nepisanom pravilu puno pričaju, a malo rade, s pravom se pitamo da li će i ovaj pokušaj završiti kao i mnogi slični. Zašto više od 20 godina od završetka rata još nemamo filmove o ubistvu srpskog svata, o agresiji HV na Srpsku i masovnim grobnicama u Mrkonjić Gradu, o mrtvoj srpskoj djeci u Sarajevu, o NATO bombama?
Šta je s filmom „Težina srca“, o smrti 12 banjačkih beba, u kome je, kako se pričalo, trebalo da igra legendarni Džon Malkovič? Da li su ga spriječili moćnici, da li smo opet pristupili amaterski ili smo se politički prodali? Možda nemamo para. Moguće, jer smo ih dali za kojekakve propale filmske projekte reditelja bliskih vlasti ili za polu-privatne sportske klubove koji poklonjenim milionima neće osvojiti ni bod, a kamoli titulu.
Nije sve u parama. Pitajte Mileta Savića s kolikim je budžetom snimio film o najmlađem borcu Vojske Republike Srpske Spomenku Gostiću.
Kažu, uskoro ćemo snimati i film o Jasenovcu. Bravo, ali dok mi upalimo kamere, Kolinda i njoj slični će prekrojiti istoriju do te mjere da će nas pitati zašto smo snimili film o utočištu za djecu.
Nema više Tita na koga smo se izvlačili da nam nije dao da se sjećamo svoje istorije. Ako je zaboravimo, sami ćemo pred sud te iste istorije. U proboj nekog novog koridora života.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu