Kako ističu majstori starih zanata, sve manje se mari za kvalitet, a situacija s virusom korona dodatno je otežala teret na njihovim leđima.
Radnje u Banjaluci, u kojima su nekad živjeli mnogobrojni zanati, odavno su zatvorene. U nemilosrdnoj borbi s vremenom, posljednjim dahom snage, bore se časovničari, obućari i krojači, ali kako kažu, savremeni način života ih postepeno briše.
Čuvar uspomena
Jedan od malobrojnih časovničara u Banjaluci, Mile Popović, koji se ovim poslom bavi skoro pola vijeka, kaže da se obim posla iz godine u godinu sve više smanjuje. Tek poneki prolaznik svrati u radnju i traži od Mileta da nekom starom satu produži otkucaje.
– Mladi su zanemarili kvalitet, te kupuju jeftine satove, koji im služe isljučivo kao modni dodatak. Oni stariji i ljudi srednjih godina još uvijek donekle mare za kvalitet, pa samim tim i mi opstajemo. Oni najčešće na popravku donose stare, kvalitetne satove, koji već imaju duži životni vijek, a vežu ih za neke lijepe uspomene – govori Popović.
Dodaje da je uzrok poteškoćama višegodišnja finansijska kriza u državi, koja je dodatno pogoršana talasom koji nas je zapljusnuo prošle godine u martu.
– Korona je dodatno otežala već tešku situaciju. Prošle godine nisam radio od polovine marta, pa cijeli april, a od države sam dobio neki manji doprinos. Teško je. Godine su učinile svoje. Moj posao zahtijeva dobar vid i preciznost, koji me svakog dana sve više napuštaju. Žalosno je što sam dočekao da u ovim godinama moram raditi – tiho govori Popović.
Torbe i torbice
Sličnu priču pričaju i druge zanatlije. Torbe su oduvijek bile neizostavan modni ili praktični dodatak. Za svakoga i u svakoj prilici. Rijetkim zanimanjem, kojim njeguje duh davnih vremena, a koje nosi naziv „tašnar“, bavi se Radmila Šavija. U izradu, kaže, uloži mnogo truda, a još više ljubavi, pa tako nastaju kvalitetne torbe.
– Nekada sam radila u kožarsko-tekstilnom resursu i u jednom trenutku sam donijela odluku da se osamostalim i nastavim njegovati svoje umijeće na svoj način. Tu sam već osamnaest godina. Izrađujem torbe i torbice, ali i galanteriju, te vršim i razne prepravke – govori Radmila.
I njen zanat je postao žrtva masovne proizvodnje, koja je važnost kvaliteta zaboravila negdje u putu ka novim vremenima, pa je i sama popravka torbi mnogima neisplativa. Iako sada već u penziji, Radmila i dalje vrijedno radi svoj posao i tako ovo zanimanje čuva od zaborava.
– Neimaština, koju je korona još više produbila, natjerala je ljude da se okrenu kupovini jeftine robe, a bar toga danas ima u ponudi. Neko ko torbu plati pet maraka ne želi da za popravku odvoji petnaest ili dvadeset. Koliko god da to utiče na moj posao – razumijem, ne isplati im se – kaže Radmila.
Za udobnije korake
Korona je uticala i na malu radnju koja miriše na kožu i lakove, u kojoj se smjestio obućar Nenad Šobota. On kaže da, pored mirisa materijala, njegova radnja miriše i na mnogo truda i ljubavi koje svakodnevno ulaže čak i u male popravke. Manjih popravki uglavnom i ima, kaže on; za veće ljudi nemaju novca. Ipak, ponosan na svoje umijeće, Nenad se u tom poslu zadržao skoro 25 godina, a popravci obuće dodao je i izradu ključeva, što doprinosi zaradi.
– Narod se povukao u kuće, ispunjeni smo strahom koji svakodnevno informacije bude u nama. Korona nas je uzela pod svoje. Ali, ne žalim se. Najvažnije mi je da ne prođe dan da bar ne uđe dvoje, troje u radnju. Kratak razgovor i malo smijeha mi već podignu raspoloženje. Kod mene dolaze i stariji i mlađi, a popravka se uglavnom svodi na đonove i pete – govori Šobota.
Iskustvo je, kaže Nenad, učinilo svoje, te je brzina koju je stekao tokom godina i godina rada jedna od glavnih prednosti koju ističe prilikom obavljanja posla.
– Živimo ubrzan način života, ljudi su nestrpljivi, okupirani mnogobrojnim obavezama i terminima. Ja se tome prilagođavam, te nerijetko popravke završim i za pola sata – ističe Šobota.
Mašina koja čuda stvara
Protiv poteškoća i brzog stila života se bori i jedna krojačka radnja u gradu na Vrbasu.
Šivaća mašina, šarenilo konaca i kreativne ruke – sve je to potrebno za obavljanje jednog krojačkog posla. Kada na to dodamo i veliku količinu ljubavi, onda priča poprima sasvim novi oblik i nikakva teška vremena ni okolnosti ne postaju nepremostiva prepreka. Iako je obim posla znatno manji nego prethodnih godina, osmijeh ne napušta krojačicu Beisu Smiljanić. Ljubav prema šivenju rodila se, kaže ona, još u ranom djetinjstvu, kada je zadivljeno posmatrala spretne ruke njene majke koje su, uz pomoć stare šivaće mašine, stvarale čuda.
– Trideset godina sreće, tako bih opisala svoj posao. Prethodna godina nam je svima oduzela mnogo radosti i energije, ali čini mi se da sve polako dolazi na svoje. Iako najčešće radim manje korekcije, povremeno mi vrijeme dopusti da kreativnosti ustupim mjesto i tada nastaju unikatni komadi odjeće za one najmlađe – govori Beisa.
Iako svjesna da se njeno zanimanje polagano gasi, dok je njene energije i volje, kaže, trudiće se da mu produži vijek.
– Nedavno sam tražila radnicu u svom krojačkom servisu. Od dvanaest žena s biroa koje smo pozvali, nijedna nije bila zainteresovana da dođe. To samo govori da jednoga dana neće imati ko da radi ovaj posao. Koliko mi moje zdravlje i godine koje dolaze dozvole, biću tu. Radiću sa istom količinom ljubavi kao i prvoga dana. Ljubav je ono što me održava u teškim vremenima i daje snagu da svaki dan nasmijana idem na posao – ponosno ističe Smiljanićeva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu