Advokat i poslanik u njemačkom Bundestagu od 1990, član CSU Kristijan Šmit, neko je ko ima snažan kredibilitet u Njemačkoj i veoma dobro poznaje međunardnopolitičke prilike. U svojoj blistavoj političkoj karijeri bio je parlamentarni državni sekretar pri Saveznom ministarstvu odbrane od 2005. do 2013, parlamentarni državni sekretar za ekonomiju, saradnju i razvoj, te ministar za hranu i agrikulturu u periodu od 2014. do 2018. U tom periodu, obavljao i još neke bitne funkcije u Njemačkoj, a bio je aktivan i na međunarodnom planu. Školovao se u Lozani i Nirnbergu, gdje je stekao diplomu pravnika.
Međutim, kakve će aktivnosti gospodin Šmit provoditi u BiH teško je prognozirati, ali niko od političara njegovim imenovanjem nije zadovoljan. Činjenica da su u posljednje vrijeme svi, više nego ikada ranije, postali strašno džangrizavi i nervozni dovoljno govori.
Milorad Dodik je već rekao da ne bi bilo dobro da na čelo OHR u BiH dođe neko iza koga stoji njemačka država, da Kristijan Šmit nije dobrodošao i da iz RS s njim niko neće razgovarati, Izetbegović takođe nije oduševljen, dok Čović mudro ćuti.
Ne treba zaboraviti i izjave još nekih političara koji su protiv novog visokog predstavnika digli kuku i motiku brinući se tobož za budućnost RS i BiH.
Međutim, pomenuta izjava Milorada Dodika predstavlja i samu srž problema za tradicionalne političare, koji su navikli da samovoljno žive i vladaju na račun države i građana i ne rade ništa.
Njena poenta krije se u strahu od potencijalnih sankcija i promjene politike međunarodne zajednice, a u toj kombinaciji kristalno je jasno ko bi mogao da izgubi najviše.
Shodno tome, ne treba da čudi što je samo nekoliko dana nakon pomenute izjave ton Milorada Dodika postao mnogo pomirljiviji, a za očekivati je da će mu, naročito nakon sastanka s predsjednikom Vučićem, koji je o gospodinu Šmitu govorio samo najbolje, novi visoki predstavnik postati čak i drag.
Međutim, kako god posmatrali novonastalu situaciju, kao dan je jasno da je po srijedi ništa drugo do – strah.
Velike sile nikada ne reaguju na prečac već ostave stvari da se slegnu, pa tek onda naplate dug. SAD nikada neće zaboraviti ponižavanje svog ambasadora, kome je Milorad Dodik odbio da na jednom skupu pruži ruku, Nijemci neće zaboraviti teški diplomatski skandal i odbijanje prijema za svog ambasadora na odlasku iz BiH takođe od strane Dodika, a isto tako ni Austrijanci, kao ni kompletna međunarodna zajednica, neće i ne mogu da zaborave skandalozno vrijeđanje Valentina Incka pred Savjetom bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kakav god on bio.
Umjesto da prihvate novu realnost i da pokušaju uspostaviti što je moguće bolje odnose sa OHR-om, kako bismo u njima dobili parnere i iz tog odnosa izvukli benefite, naši političari iz redova vlasti, ali i pojedinci iz opozicionih redova, takmiče se po oštrini i visini neprijateljskog tona prema gospodinu Šmitu.
To je još jedan diplomatski skandal, ali i ništa novo kada su u pitanju političari kojima taktičnost, diplomatija i strategija nikako nisu jača strana. Mada, na neki način to je i razumljivo, jer da biste mogli kreirati neku strategiju, pogotovo državnu, morate posjedovati znanje, poznavati ekonomske, diplomatske i geopolitičke prilike, a to je ipak nešto čime naši političari nikako ne mogu da se pohvale.
Kada, bez obzira na nacionalni predznak, sagledamo istoriju “rada” naših političkih vođa, dolazak diplomate s blistavom političkom karijerom iz zemlje koja je poznata po uređenosti sistema i vladavini prava za većinu tradicionalnih političara opravdano predstavlja šok.
Opasnost po apsolutnu vlast i moć nekoliko desetina nedodirljivih je već sada izvjesna i po njihovim reakcijama može se zaključiti da je ona narodna “u strahu su velike oči” itekako tačna.
Političari koji se nalaze na čelu nacionalističkih stranaka, ali i neki opozicioni, godinama rade tačno ono što je neophodno da bi se OHR u BiH zadržao još nekoliko decenija, a upravo su oni i najveći krivci što se međunarodnom protekcionizmu u BiH ne vidi kraj.
Nakon što je Džozef Bajden dao saglasnost za završetak izgradnje gasovoda Sjeverni tok II, nije prošlo ni 48 sati, a Kristijan Šmit je postao novi visoki predstavnik. Slučajno? I ne baš! Činjenica je da se Rusija protivi imenovanju Šmita, ali je isto tako i činjenica da se i Bajden protivi Sjevernom toku II, ali je ipak dao saglasnost za njegov završetak. U prevodu – ja tebi vojvodo, ti meni serdare.
Ono što bi gospodin Šmit odmah po svom dolasku trebao da uradi jeste da izvrši snažan pritisak da se usvoje izmjene Izbornog zakona BiH, koje bi podrazumjevale uvođenje dvokružnog izbornog sistema u izboru za inokosne funkcije, video-nadzor na biralištima, skenere dokumenata, ukidanje glasanja poštom i pomaganja pri glasanju, ali i brojne druge stvari koje bi izbore učinile fer i poštenim.
To je zapravo prvi preduslov za bilo kakvu promjenu u RS i BiH. Međutim, ako vladajući političari iz, i njima i javnosti vrlo dobro poznatih razloga, ne bi pristali na unošenje pomenutih korekcija i novina, u tom slučaju nametanje novog Izbornog zakona vjerovatno će biti opcija, jer promjene i iskorak sa trenutnim Izbornim zakonom, koliko god se mi trudili, jednostavno nisu moguće.
Na kraju, ova situacija je još jednom pokazala koliko smo zapravo mali i da nas se, kada su u pitanju igre velikih igrača, gotovo ništa ne pita.
Mi samo možemo da u toj igri velikih izvučemo određene benefite dok agresivna i nediplomatska politika, naročito prema velikim igračima, ne može donijeti ništa dobro.
Barem bismo mi to trebali znati, jer smo imali nekoliko prilika da to naučimo. Uvijek na teži način. Priliku za popravni imamo i sve je na nama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu