Nije ovo prvi put da ratni zločini za jedne nemaju isti značaj i za druge. Umjesto udubljivanja u suštinu problema bavimo se patriotizmom i prebrojavanjem krvnih zrnaca. A, na kraju, najveće žrtve su opet te iste žrtve za koje, osim njihovih porodica, niko drugi i ne mari, već su samo kolateralna šteta u nacionalnim prepucavanjima.
Umjesto pomirenja i okretanja ka budućnosti, svakim danom tonemo sve dublje u prošlost, kriveći “onu drugu stranu” za nemogućnost zajedničkog suživota.
I dok odbacujemo jedni druge, istovremeno maštamo da se jednog jutra probudimo u Njemačkoj, Švajcarskoj, Švedskoj ili nekoj drugoj uređenoj državi, gdje će nam jedina briga biti kad ćemo i gdje otići na godišnji odmor. Puna su nam usta priče o tome kako žive Nijemci, Šveđani i drugi narodi, a pri tome zaboravljamo da u tim istim državama živi na desetine, pa i stotine hiljada ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovjesti, koji mirno žive jedni pored drugih i niko nikome ne smeta.
Sve dok mi ovdje u BiH zločine budemo pravdali zločinima, radovali se nesrećama koje su se desile „njima“, a ne nama, prebrojavali krvna zrnca u svakoj tragediji i nakon toga likovali ili žalovali, u zavisnosti od toga čijih je krvnih zrnaca bilo više, ne možemo očekivati zajednički suživot, niti pričati o jedinstvenoj i cjelovitoj BiH.
I dalje ćemo živjeti svako u svom dijelu entiteta, bez zajedničkih praznika, zastave, himne, predsjednika i premijera, podijeljeni uzduž, poprijeko, vertikalno i na sve moguće načine. I uvijek će nam neko drugi biti kriv.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu