Evo kako bi Ivo Andrić sažeo ono za šta je meni bilo potrebno 360 strana: “Niko ne zna šta znači roditi se i živjeti na ivici između dva svijeta, poznavati i razumijevati i jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i da se oni zbliže, voljeti i mrziti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi cijelog vijeka, biti kao dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvijek stranac. Ukratko, živjeti raspet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vrijeme. To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crvene i krvave linije koja usljed nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne smije da bude granica – rekao je Kusturica.
On je istakao da je njegova knjiga politička i da zapravo pokazuje njegova politička zapažanja posljednjih 25 godina.
– Mi u Srbiji smo najveći proizvođaci zabluda o sebi. Vojvoda Mišić je penzionisan zato što je regentu i Nikoli Pašiću rekao da neće svoje vojnike da šalje da se bore za slobodu Hrvata i Slovenaca. Jedan od najvećih vojskovođa je popio penziju zato što nije bio na liniji onoga čemu se priklonimo kada uvezemo na Balkan, onome što treba da budemo, a ne onome što jesmo – naglasio je slavni reditelj.
On je primjetio i da, kada u Srbiji govorimo kako su nas pet puta bombardovali, “nemamo dobar protok informacija, jer u Francuskoj ima pet gradova koji su poravnani do dna”.
– Nismo mi jedini stradali, ali smo mi to svoje stradanje sa strašću obrglili i nekako smo čak i navikli previše na to stradanje – konstatovao je Kusturica.
Kaže i da mu se sviđa reakcija ljudi na njegovu knjigu, zato što je ovo vrijeme koje metaforički podsjeća na jednu epizodu iz knjige Čingiza Ajtmatova, u kojoj jedno pleme zarobi drugo i priprema robove tako što im na ošišanu glavu navlači ovčiju kožu koja na suncu počinje da se skuplja i mrvi mozak, a ko preživi ostaje bez sjećanja i pretvara se u idealnog roba.
– Kada ne bi govorili o pokušaju da se svijest promijeni i da sekularno sveštenstvo, koje vlada ovde, hoće da nam od Kosova napravi figuru koja je anahrona i arhetipska i izlazi iz sfere u kojoj naše duhovno biće postoji, kada ne bismo spominjali Živojina Mišića i kada ne bi Vidovdan obilježili 2014. u Andrićgradu, kada ne bismo bilježili ono što bilježimo i ne bi imali aktivistički stav podsjećajući ljude na vezu istorije i onoga što mi danas živimo, onda bi imali tu priču o gubljenju pamćenja i pretvaranju u ono što jeste krajnji cilj korporativnog kapitalizma da bez sjećanja postanemo dobri kupci i dobri robovi – ocijenio je Kusturica.
Pisac, novinar i kritičar Muharem Bazdulj rekao je da je Kusturica jedan od rijetkih izuzetaka koji se nijednog djela svoje prošlosti nije odrekao i da drži kontinuitet koji se tiče političkih i ideoloških stavova, ali i u piscima koje priziva, kao što su Bohumil Hrabal i Čarls Bukovski koji su imali dvije zajedničke crte – jako su voljeli pivo i bili su apolitični.
– Za Kusturicu možeš da kažeš sve osim da je apolitičan, ali u njegovom prizivanju te dvojice može se videti nostalgija za nekom drugom epohom u kojoj ne bi morao da se pita šta mu ovo treba i ne bi uopšte morao da učetsvuje u političkom životu u najširem smislu, nego bi mogao da se bavi samo umetnošću – rekao je Bazdulj.
Kusturičina knjiga, kako je ocijenio, svjedoči o jednom rijetkom kontinuitetu djelovanja i načinu da se živi bez fige u džepu, da se reaguje strastveno, ljudski, s rizikom da pogriješiš, ali uvijek iskreno.
On je dodao da nema čovjeka koji je nepravednije optuživan za razna nepočinstva od Kusturice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu