Današnjici je u stvari bliža groteska. Kad dođe do grla, šta čovjek da radi sem da se smije. Kažu naš narod ima duha, pa kako da ga nema kad su mu 500 godina Turci lakat pod vratom držali, a i danas nije mnogo bolje, samo ga drže jedni drugima – kaže za Blic proslavljeni glumac Petar Božović, ovogodišnji laureat nagrade Dobričin prsten.
U petak, 18 decembra, u popodnevnim satima prostrujala je vijest – ovogodišnji, a ukupno gledano 33. laureat najprestižnije glumačke nagrade Dobričin prsten, koju Udruženje dramskih umjetnika dodjeljuje za životno djelo, jeste Petar Božović.
Osnovni biografski podaci kažu da je rođen 1946. u Zemunu, da je isprva studirao italijanski i španski, potom se obreo na glumi, koju je diplomirao u klasi profesora Predraga Bajčetića, po IMDB-u ostvario preko 120 uloga na velikim i malim ekranima, od kojih su mnoge stekle status legendarnih, igrao u svim pozorištima Beograda, pri čemu se razne njegove role i danas pamte, među kojima su i one u nadaleko poznatim monodramama “Čegović”, “Reče mi jedan čoek” i druge, dobitnik je niza priznanja… A subota prije podne bila je kao stvorena za razgovor. Naravno, o Dobričinom prstenu. I ne samo o tome…
Susretljiv, srdačan, neposredan, zdušno je govorio o momentima iz biografije, ulogama, današnjici…
U kom i kakvom trenutku i raspoloženju vas je zatekla vijest da ste laureat nagrade Dobričin prsten?
– U lijepom raspoloženju. Jer, čitao sam jednu davno željenu knjigu koju sam u skorije vrijeme dobio na poklon. Servantesov „Don Kihot“ na španskom. Poklonio mi moj kum Marko Nicović. Kada sam studirao italijanski, drugi jezik mi je bio španski. Sjedim tako, čitam, uz rječnik, naravno. Ne ide brzo. Pomislim koliko li će mi vremena trebati da je pročitam, kad zazvoni telefon. Udruženje dramskih… Pomislih da l’ nisam platio članarinu, ma mislim da jesam, šta li je… Kad će Vida (Ognjenović, predsednik žirija za Dobričin prsten, prim. n.); „Ima Vida nešto da kaže…“ Reko’, eh, a od kada me zaboravila za uloge, predstave… Veli, „spremaj se da častiš“. Ja zastadoh. Poslije mi je saopštila, čestitala… Rekoh, spasla me korona izdataka. Eto, pošto mi je i žena penzioner, kad dobijemo još neki prilog penzionerima, možda nas dvoje skupimo za gajbu piva. Šalim se naravno, al’ lako je meni sad da seirim, kad je prsten stigao na moju ruku….
Tu se nameće pitanje šta vam znači nagrada Dobričin prsten?
– Razmišljam o nečemu što mi je davnih dana rekao Mihiz. Bilo je to kada sam dobio prvu nagradu, a za ulogu u predstavi „Ranjeni orao” Ateljea 212. Dobio sam je u Jagodini. Ne, nije Ćuran, on je mnogo težak, to će doći kasnije, nego neka druga koja je podrazumijevala izvjestan novčani iznos i šest čaša za pivo Jagodinske pivare. Nažalost, sve su se porazbijale… Moraću da zamolim pivaru za novih šest čaša, a za gajbu piva ću se sam snaći. Rekao mi, dakle, tada mudri Mihiz – koga sam strahovito cijenio iako nismo uvijek bivali saglasni, naprotiv – „radujte se nagradi, nećete se više nikada ovako radovati“. Pomislio sam tada kako nesmotreno govori. Eto, smio sam s uma njegovo iskustvo i mudrost. A vrijeme mu je dalo za pravo…. Tako veliko i posebno uzbuđenje donijela mi je prva Sterijina nagrada, i sada Dobričin prsten . U pozorištu, na filmu, televiziji dobijao sam mnoga, razna priznanja, a takođe veliko uzbuđenje je bila i prva televizijska nagrada u Portorožu.
Sjećanja na te trenutke….
– Nagrada je bila za ulogu TV drami „M. V.“ reditelja Mila Đukanovića, po scenariju Vaska Ivanovića. Evo sada mi iskrsava u sjećanju, tada je mog sina igrao mlađani Žarko Laušević, kad smo priveli snimanje kraju, on krenuo na prijemni na Akademiju, kod Minje Dedića. Đukanović mu samoinicijativno dao pismo preporuke. Žarko je mirno uzeo koverat, otišao na prijemni, vratio se i vratio neotvorenu kovertu!
Kakva slika karaktera…
– Zar treba reći.
Vratimo se Portorožu…
– Snimali smo „Tajnu Nikole Tesle“ u Portorožu, režira Krsto Papić, godina je mislim 1979. ili možda 1980. I, dan prije proglašenja nagrada vidimo se privatno, na nekoj večeri, Semka Sokolović, ja, još neko društvo, a Semka je bila predsjednik žirija. Kažu mi da su sutra u 12 nagrade, da me ima u toj priči… Pitam ja Krstu Papića da me pusti sa snimanja, ali on vjerovatno plašeći se autoriteta Orsona Velsa, koji je igrao Džon P. Morgana, isprva nije htio.
Međutim, Orson Vels se zainteresuje, neko mu objasni o čemu je riječ i on mi odmah pruži podršku, tako da me u stvari Orson Vels pustio sa snimanja. Odem ja na proglašenje nagrada, al’ odem sa seta, u kostimu Nikole Tesle. I, čita Semka „glumac Petar Božović…“, ja joj prilazim ona gleda začuđeno u onaj frak na meni i reklo bi se da me ne prepoznaje. Priđem joj bliže, kažem “Semka, ja sam bre šta ti je”, a ona me gleda i ko da kaže “dobro je da nije Tesla”.
Saradnja s Orsonom Velsom?
– Njegova harizma je ogromna. Interesantno, on je činio ili, ako hoćete, zračio tako da se ti osjećaš dobro, zaštićeno u radu s njim, u njegovom društvu, motivisao da budeš što bolji, a svi su ga se plašili. Mene će se plašiti kad umrem…
Može li se izdvojiti neka uloga koja vas je, mjereno iz vaše perspektive, obilježila?
– Prije bih mogao reći – osjećaj. Bio sam stipendista Beogradskog dramskog, igrao u Ateljeu 212, bivalo je i pohvala, komplimenata, priznanja… Ali sjećam se trenutka na sceni kada sam osjetio punu harmoniju misli, osjećanja, predanosti. Tada sam sam sebi rekao – postao sam glumac. Taj osjećaj, taj trenutak mi je bio važan.
U osvrtu na raskošnu karijeru, koja je prva pomisao?
– Da sam ostvario nešto što sam osjećao. Bog da talenat, al’ čovjeku treba neko vrijeme da sagleda šta je to, čemu služi, neće biti da je samo da zavodiš djevojke… Važno je spoznanje da ti ga je bog dao da služiš tom talentu, i ljudima. Bez obzira na raskalašnu mladost – uostalom imali su je i mnogi monasi – i danas sam vjerni sluga. A zahvaljujem se pozivu Ivane Vujić i Narodnom pozorištu što su me vratili na teatarsku scenu, kojoj svim bićem i pripadam.
Da li je bilo prelomnih trenutaka u životu?
– Bilo ih je dosta. Na primjer, kada sam prekinuo predstavu „Muške stvari“, kad sam napustio Narodno pozorište, kada sam otišao na hodočašće, kada sam radio „Gorski vijenac“, kad sam dobio nagradu „Paja Vuisić“…
A šta je profesionalno najaktuelnije?
– Snimam humorističku seriju „Tri muškarca i tetka“. Ja sam, naravno, jedan od ove trojice. Još nisam tetka…. Teško je danas raditi dobru, pravu komediju. Jer ona traži čistotu i čestitost u vazduhu, u ljudima, u atmosferi… Smiješno nije ruganje, nije izrugivanje. Današnjici je u stvari bliža – groteska. Kad dođe do grla, šta čovjek da radi sem da se smije. Kažu naš narod ima duha, pa kako da ga nema kad su mu 500 godina Turci lakat pod vratom držali, a i danas nije mnogo bolje, samo ga drže jedni drugima.
To otvara i pitanje vašeg viđenja aktuelnog trenutka u društvenom smislu?
– Sjećate li se svojevremeno, u vrijeme kada je zapravo ovaj pakao počinjao, reklame „Ljepše je sa kulturom“. E mi sada vidimo kako je teško, kako je mnogo teško sa nekulturom.
Nezaobilazna tema – korona?
– To je dosadno… Eto, kako rekoh, oslobodila me troška. Kada je pandemija počela, u meni je sjevnula iskra nade da će ljudi da se oljude, ali nije se desilo. Naprotiv, sebičnost i pohlepa su dodatno procvjetale. Oholost takođe. Mnogo su se ljudi uskurčili, to ne može na dobro.
I, kada sve saberete i oduzmete, šta je gluma?
– Nemam vremena da odgovaram na to.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu