Ko zna za neke svjetske sajtove i vičan je internetu i društvenim mrežama, informacije je mogao da ima kroz nekoliko minuta. Oni koji više vjeruju domaćim stručnjacima, bome su se načekali. Na sajtu našeg Republičkog hidrometeorološkog zavoda informacija je, logično, objavljena, ali ni približno brzo kako bi narod želio i kako bi trebalo.
Od zemljotresa koji je 1969. godine devastirao Banjaluku naučili smo da je ovo područje trusno, da su potresi česti i da nisu baš tako slabašni. Dobro se zemlja zatresla i 1970, 1975, 1977, 1981. godine, pa nakon 30 godina zatišja 2011. i 2014. godine.
A ljudska znatiželja i nagon za preživljavanjem bude želju da se o svakoj nedaći zna odmah i sve. Ako te informacije, odmah i sad, ne dobijemo od onih kojima je to posao, upiremo prstom, krivimo, komentarišemo. I onda čujemo da naši seizmolozi rade na aparatima koji ni približno nisu moderni kao oni iz svjetskih seizmoloških stanica, a da ono malo zaposlenih stručnjaka ne može sve da stigne.
Kako na prostoru koji iza sebe ima istoriju jakih zemljotresa i koje, samo je pitanje dana, može da očekuje novo, strašno pomjeranje tla, nije obezbijeđena najmodernija tehnologija, softveri, hardveri? Kako ima za nove limuzime, gume, prezentacije, službena putovanja i dnevnice, odvojen život? Kako ima za povećanje već velikih plata, službene telefone, razna skupa „ića i pića“?
Kako mogu da bojkotuju sjednice i sastanke, eskiviraju razgovore, svađaju se, podsmijavaju, a da ih ne dotiče običan svijet zbog kojeg su tu gdje jesu?! Nas ne zanima njihovo kilo pečenja ili skupo vino, ali zar da molimo nebesa da nas spasu od katastrofa, kad već to ne rade oni koji moraju. Mogu, a neće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu