Društvo

Ljekar o najtežim trenucima iz crvene zone "Morao sam da javim koleginici da joj je muž umro"

Bio je to 20. mart prošle godine, kada sam prvi put ušao u crvenu zonu. Lično, u ovu borbu ušao sam spremno, ne mogu da kažem da nisam osjećao strah, ali spremnost jesam.

Ljekar o najtežim trenucima iz crvene zone "Morao sam da javim koleginici da joj je muž umro"
FOTO: ĐORĐE KOJADINOVIĆ/RAS SRBIJA

Mnogo ih je prošlo kroz crvenu zonu, neke priče završene su srećno, a druge, završile su tako kako su morale. Ali znam, da svi, kako na početku tako i sada, da svi dajemo sve od sebe da sačuvamo život više počinje priču za Blic dr Vladan Cvetanović, direktor kovid bolnice u Kruševcu.

Crvena zona, bilo da se nalazi u Beogradu, Nišu, Kruševcu, Kraljevu, Novom Sadu, ili u bilo kojem drugom gradu, izgleda isto. Krevet do kreveta, pacijenti koji čekaju da se oporave, koji se nadaju da će sve biti kako treba. Na odjeljenjima intenzivne njege pište mašine koje dišu umjesto onih koji to ne mogu sami. Korona nema milosti, a ljekari i medicinsko osoblje danonoćno daju sve od sebe da pomognu onima koji se bore za svaki dah.

– Mnogo pacijenata je prošlo. Svako ima svoju priču. Trenutno imamo mladića koji ima (35) godina, on je iz Novog Pazara. Kod nas je primljen u izuzetno teškom stanju, sa zapaljenjem pluća koje je uznapredovalo. Kada je stigao dočekao ga je kompletan tim ljekara različitih specijalnosti, a znali smo da neće biti lako jer ima pridruženo srčano popuštanje, trombovi su bili prisutni. Situacija je bila složena i kompleksna, ali uspjeli smo da ovom mladom čovjeku sačuvamo život i ja se nadam da će uskoro otići kući, jer ne postoji ljepši osjećaj za ljekara, nego kada nekog ko je došao u tako lošem stanju, pošaljete kući na nogama, priča dr Cvetanović.

Duže od godinu i po dana traje ova agonija, ali ljekarima sve to izgleda kao da traje 10 godina. Toliko sve se odvija intenzivno, kompleksno, brzo, da nemaju vremena da razmišljaju o nečem drugom. Poziv ljekara jeste da liječi ljude, ali ova specifična situacija koja je zahvatila čitav svijet, pokazuje da su ljekari i medicinari generalno, heroji ovog doba koji su spremni da izdrže sve.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

– Kada je sve krenulo nismo znali kako će ići. Prilagođavali smo se, učili navike i „namjere“ ove bolesti i uložili sve napore. U ovakvim situacijama najvažnija je ta saradnja koja postoji između pacijenta, i ljekara. Koliko god bilo teško, znam kao ljekar da ne mogu da odustanem i ne mogu da sklonim, ovo sam doživo kao poziv da sam potreban ljudima, čovječanstvu, a vjerujem da svaki moj kolega, osjeća to isto. Kada dođe pacijent, prvo što bih volio da čujem je da se javio na vrijeme, da bismo mogli da mu pomognemo, da damo ciljano terapiju, ali nažalost neko dođe kasno, a na prijemu nam dolaze sa saturacijom 60, 70 dok je normalna vrijednost od 94 do 100. Kada vidite o čemu se radi, koliko je bolest napredovala, da je čovjek nevakcinisan, onda vam ne preostaje ništa nego da se borite nadljudskom snagom da pomognete – priča dr Cvetanović.

Nevakcinisan – Borba može da počne

Koliko će se neko zadržati zavisi od toga da li je došao na vrijeme, da li ima pridruženu bolest. Kada se čuje riječ „nevakcinisan“ sve je jasno – borba može da počne.

– Imamo sada pacijentkinju koja je došla kod nas sa teškom formom kovid pneumonije, ali i pridruženim abdomenalnim krvarenjem. Operacija je bila neophodna i to smo uradili. Skinuli smo je sa respiratora, borimo se za nju i to ide nekim svojim pozitivnim tokom, trenutno je na niskom procentu kiseonika. Stabilna je i iskreno vjerujem da će sve biti dobro, te očekujem da je u narednim danima prebacimo u poluintenzivnu njegu. Kada se probude, ti ljudi su dosta čudnom okruženju, gledaju druge pacijente, projektuju svoju situaciju. Vjerujem da im to teško pada. Zbog toga u bolnici imamo psihologa, kao i neuropsihijatra koji dolazi po potrebi, osim liječenja potrebna im je i pishološka podrška koju dobijaju – priča dr Cvetanović.

Sudbine su različite. Porodice nekada imaju velika očekivanja, neke priče dobiju srećan završetak, neke nažalost nemaju drugu opciju. Ali svakako izlječenje ljudi je najveća motivacija i njihov cilj.

– Javljaju nam se pacijenti, upravo ovih dana treba da se vidimo sa jednim mlađim pacijentom koji je ležao kod nas i koga smo spasili. Nedavno je kolega bio na ručku sa jednim od njih. Imali smo pacijente koji su po dva mjeseca bili kod nas. Rodbina, s druge strane ponekad ima nerealna očekivanja, a mi dajemo sve od sebe. Moram da naglasim, većina pacijenata je nevakcinisana, a to je nešto što im otežava izlječenje – kaže direktor kovid bolnice u Kruševcu.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Tu su i oni sa posebnim potrebama

Pacijenti sa posebnim potrebama su priča za sebe, jer njihova borba, ali i borba za njih je posebna priča, tu su i njihovi roditelji, pratioci, koji sve vrijeme posmatraju tu borbu i pomažu ljekarima.

-Tu su i ljudi sa posebnim potrebama koji su prošli kroz intenzivnu njegu, poluintenzivnu, bili po mjesec dana. Koliko je samo teško uspostaviti kontakt sa njima. Mladić sa Daunovim sindromom je imao pratioca, bio je tu sa majkom. To je takav nivo snage koju unosi osoblje da pomogne, da se riječima ne može opisati, a s druge strane i pacijent se bori. On je imao masku koja mu je oštro prijanjala uz lice, ali uspio je da izdrži i uz nas i uz podršku majke, i na kraju je momak izašao iz bolnice. Velika je to radost kada ih otpratimo kući – dodaje dr Cvetanović.

Emocije su uvijek prisutne

Ljekari su s jedne strane imaju obavezu da spašavaju živote, moraju biti pribrani bez obzira kakva je situacija u pitanju. Ipak, najteže je kada dođe neko blizak njima.

– Nemoguće je da te ne uznemiri kada dođe neko koga poznaješ, a bilo je takvih situacija. Nikada neću zaboraviti trenutak kada je umro suprug moje koleginice kojoj sam to morao to da javim. Teško je mnogo – priča dr Cvetanović.

Kako dodaje sagovornik, vakcina je spas i jedino rješenje. Apel je, pristupite vakcinaciji i ne zaboravite da zaštitite kako sebe, tako i druge.

– Pritisak je ogroman na cjelokupno osoblje bolnice, najteži pacijenti dolaze i to toliko dugo traje. Ogromni su psihofizički napori svih zaposlenih ali mogu reći da osjećam ogroman ponos što sam na čelu bolnice u kojoj rade ovakvi ljudi i profesionalci – zaključuje dr Cvetanović.

Prihvati notifikacije