Koliko god čudno zvučalo, multiplu sklerozu, s kojom se bori duže od polovine svog života, sada smatra darom od Boga jer je prkoseći ograničenjima koja joj je nametnula bolest, podigla ljestvicu i postigla daleko više nego što je ikada vjerovala da može.
Biljana je ostvarila sve što je zamislila uprkos užasavajućoj nepredvidivosti multiple skleroze, činjenici da može da se kreće jedino pomoću hodalice i da konstantno trpi bolove. Završila je fakultet, odličan je vozač, govori engleski, a konačno je oslobodila i davno potisnut talenat za pisanje. Za svoju prvu knjigu poezije “Srećan sam ko malo dijete” dobila je sve pohvale, recenziju joj je napisao poznati književnik Radivoj Šajtinac koji ne skriva koliko je zadivljen njenim talentom i originalnošću. Uskoro joj u štampu ide i roman u kojem opisuje svoj hod po trnju.
Život koji nije željela
Daleko od toga da je u početku mislila da joj teška, podmukla bolest može donijeti išta dobro. Trebalo je da prođe mnogo godina da bi Biljana došla do spoznaja koje su joj otvorile srce i vidike. U međuvremenu, valjalo je savladati ljutnju, samosažaljenje, osjećaj beznađa, stida, trebalo je pronaći smisao života koji nije nalikovao životu kakav je zamišljala.
Sve je počelo sasvim bezazleno…
– Imala sam osamnaest godina, išla sam u srednju ekonomsku školu u Zrenjaninu, desetak kilometara udaljenom od mog Lazareva. Živjela sam kao sav mlad svijet, družila se, igrala košarku. A onda sam uganula skočni zglob, jednom, pa još jednom, činilo se da sam se saplela, da sam nezgodno stala. Ali, kada se to desilo šesti put, na potpuno ravnoj podlozi, bilo je jasno da nešto nije u redu. Otišla sam kod ortopeda koji mi je rekao da završim školu i da se udam, dok mi je neurolog saopštio da nisam slučaj za njega i poslao me kod psihijatra. Poslije kratkog razgovora, ta doktorka me je pregledala i odmah primjetila ono što njeni prethodnici nisu – da mi mišići nogu neprestano podrhtavaju. Smjesta je napisala uput za Kliniku za neurologiju u Beogradu, gdje su poslije nekoliko zastrašujućih, srećom pogrešnih dijagnoza, konačno ustanovili da je moja bolest teška, neizlječiva, ali ne i smrtonosna, da imam multiplu sklerozu, ili, kako je svi skraćeno zovemo, MS – započinje svoju priču Biljana.
Kako nastaje “kratak spoj”?
Mlada djevojka, koja je tek zakoračila u život, nije imala pojma šta ju je snašlo. Nije znala da autoimuni poremećaj koji joj je upravo dijagnostikovan znači da njen imunološki sistem “kidiše” na zaštitni omotač oko nervnih vlakana i praktično ih “ogoljava”, zbog čega komunikacija između mozga i ugroženih dijelova tijela biva znatno otežana. Može doći i do smetnji s vidom i govorom, a sve je često praćeno nesanicom, malaksalošću, depresijom i mnoštvom drugih tegoba. S multiplom sklerozom se nikad ne zna – gdje još može napasti, da li će se pogoršavati, hoće li i koliko dugo mirovati… U Biljaninom slučaju, na udaru su bili nervi zaduženi za pokretanje donjih udova.
Lažni optimizam
– U početku sam mogla da hodam gotovo normalno iako sam neprekidmo osjećala bol i slabost u nogama. Uzimala sam lijekove, išla na vježbe, mogla sam redovno da pratim nastavu u školi.
Te davne 1997. godine, doktor iz beogradske Klinike za neurologiju rekao joj je da se intenzivno radi na pronalaženju lijeka protiv MS i da se očekuje da će to biti za otprilike dvije godine.
– Naravno, nisam mogla znati da je to neko njihovo nepisano pravilo, da se pacijentima tako skreću misli s najgoreg i pruža nada. Vjerovala sam da ću najkasnije za tri godine čvrsto stajati na svojim nogama, da me neće ništa boliti i da neće biti tog užasnog straha od pogoršanja.
– Sjećam se, bila sam u banji Gornja Trepča, kada se povela riječ o tom famoznom lijeku. Svi su me gledali bijelo, nisu mogli da vjeruju da sam to uzela tako ozbiljno. Među njima je bilo oboljelih kojima je MS bila dijagnostikovana prije deset i više godina. I njima je u početku rečeno da će lijeka koji potpuno rješava problem biti za dvije godine. A, zapravo, ko zna kada, i da li će ga ikada biti. To saznanje me je potpuno slomilo – sjeća se Biljana najtežeg trenutka u svom životu. Bio je to okidač za depresiju s kojom se borila narednih nekoliko godina.
Tunel bez tračka svjetla
– Spakovala sam se i odmah otišla kući. Čim sam stigla, legla sam u krevet, pokrila se preko glave, odbijajući svaku komunikaciju s majkom, ocem i sestrom. Prestala sam da uzimam hranu, željela sam da me nema. Za samo jedan dan život mi se okrenuo naopačke, nisam vidjela ni tračak svjetla u tom mračnom tunelu – nastavlja sagovornica svoju potresnu ispovijest.
Naposljetku, preovladala je želja za životom, ali izlazak iz depresije bio je spor i mučan, jer je Biljana odlučila da ne uzima lijekove. Htjela je da se s tamom u svojoj duši izbori bez takvih “pomagala”. Krenula je iz početka, od najjednostavnijih stvari: svake večeri ispisivala je na ceduljicama raspored aktivnosti za sljedeći dan, onih najosnovnijih: ustani, istuširaj se, obuci se, vježbaj, prošetaj.
Očajnički pokušaji
– Bez tih ispisanih “naredbi” nisam bila u stanju da se pokrenem – kaže Biljana, priznajući da joj je osjećaj beznađa potpuno promijenio ponašanje, i što je još gore, iz korijena poremetio sistem vrijednosti. Bila je puna ljutnje, na sve oko sebe gledala je s prezirom, postala je sitničava, džangrizava, svađalački nastrojena.
– Naš narod to zove “teška kao Trepča”, niko mi nije valjao, ništa mi nije bilo potaman, nisam više znala razliku između dobra i zla jer je sve bilo loše. To definitivno nisam bila ja, ali bilo je jače od mene – nastavlja Biljana, koja je u očajničkoj želji da pobjegne iz začaranog kruga, posegnula za literatuom koja joj nije bila bliska – lajfkoučingom. Mnogo su joj, kaže, pomogle knjige Lujze Hej, čije je savjete pretočila u svoj tadašnji životni moto: “Ne obaziri se na prošlost, živi u sadašnjosti, ne razmišljaj o budućnosti”. Izlazeći polako iz teške životne krize, proširivala je svoju listu, počela je da vodi računa o izgledu, da se viđa s drugaricama, upisala je kurs engleskog.
– Vraćala sam se normalnom životu iako se bolest lagano pogoršavala. Više nisam mogla da se krećem bez štapa, ali multipla skleroza sada je postala izazov, podsticala me je da testiram svoje mogućnosti, da pomjeram granice. Naučila sam da hodam pomoću štapa tako brzo kako nisam hodala ni kada sam bila zdrava, birala sam terene koji su klizavi i neravni, da vidim mogu li da ih savladam a da se ne spotaknem. I mogla sam. Kasnije sam se penjala pod Ostrog s hodalicom i ulazila s njom u Srebrno jezero i potom plivala.
– Koliko god djelovalo beznačajno, za mene su to bili podvizi koji su u nebesa dizali moje krhko samopouzdanje. A onda sam otkrila vožnju… Položila sam iz prve, bilo je neočekivano lako. U svom malom, polovnom jugiću s ručnim komandama osjećala sam se sigurno i nesputano, znala sam čak i da zapjevam. Bili su to rijetki izlivi emocija koje sam duboko zakopala da bih se zaštitila od razočaranja. Srce mi se pretvorilo u kamen…
Bez podrške
– Živimo u maloj sredini, gdje nije neobično da te ljudi zaustave i sažaljivo te gledaju govoreći “E, srce moje, kako si jadna, baš mi te je žao”. Svaki dan te pogodi nešto takvo ili slično, i onda dođeš kući i moraš da tješiš roditelje, jer su oboje patili umjesto da me ohrabre i podrže. Ipak, ne zamjeram im ništa, pogotovo majci Nadi, koja me je predano negovala kad bi se bolest pogoršala, a kojoj danas pokušavam da vratim svu tu pažnju. Otac me je volio na neki svoj način, ne pokazujući pretjerano emocije, a meni je bilo teško što sam nekako iznevjerila njihova očekivanja. Zato sam završila Visoku školu za knjigovodstvo i finansije u Novom Sadu, bila je to njihova želja, moj san je bio da studiram književnost…
Velika prekretnica
Smrt oca Jovana, prije deset godina, duboko je pogodila Biljanu. Umro joj je je na rukama, od plućne embolije. Veliki stres pogoršao je njenu bolest i morala je štap da zamijeni hodalicom, koju koristi i danas.
– Uvijek pomislim, moglo je da bude i gore. Sasvim se dobro snalazim i ovako. U cijeloj toj neveseloj priči postoji i zrno dobrog: tuga za tatom oslobodila je i druge emocije, koje su, opet, probudile potrebu za pisanjem. Nisam prestajala, pjesme su prosto izvirale iz mene i, poslije nekog vremena moja poezija postala je prepoznatljiva. Pjesme su mi objavljene u zbirkama “Mladi dolaze” (Udruženje književnika Srbije), “Umno” (Književna zajednica), “Ulaznica Banata” (Biblioteka Zrenjanin), a onda je došlo vrijeme za moju prvu samostalnu knjigu.
Teži ali bolji put
Biljana je prošle godine osvojila nagradu za pjesmu “Ne možeš prevariti ljude”, a nedugo poslije toga, potražile su je žene iz udruženja “Veliko srce”, kojima se veoma dopala njena poezija. Dogovorile su se sa Savjetom mjesne zajednice Lazarevo o finansiranju zbirke Biljaninih pjesama, a odmah nakon toga pojavio se i zainteresovani izdavač – Sezam Book. Knjiga je izašla prije nekoliko mjeseci, preduhitrivši njen autobiografski roman “Mislila sam da je svijet jabuka” koji se upravo priprema za štampu.
– Sada s radošću promovišem svoju poeziju – kaže ova hrabra mlada žena, koja je u međuvremenu otkrila vjeru i duhovnost. To je važan dio njenog života, koji joj je pomogao da dozvoli da u njen svijet konačno uđe ljubav, najveća pjesnička inspiracija.
Poslije svega, sigurna je da je put koji je prošla, koliko god bio težak – jedini ispravan
– Kada bi Gospod sada otvorio vrata i ponudio nešto drugo, “bolje”, opet bih sve ispočetka – ističe Biljana Minić, prenosi Blic Žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu