Da li bi takvu pažnju privukao isti ugovor s nekom kućom iz Banjaluke? Ne. Problem je što su Amerikanci. I problem je što se krije.
Ako želite da se o nečemu ispredaju teorije zavjere, onda to učinite tajnim. Ako je gore pomenuto zaista sadržaj ugovora, bez ikakve potrebe je skrivan od očiju javnosti, narodnih poslanika, posebno što na njemu ne piše da je tajan ili poverljiv, već samo oznaka „interno“.
Čak i da je povjerljiv, postoji način da se narodni tribuni (koji su bili najglasniji) upoznaju sa sadržajem, a da se ne nanese eventualna šteta Republici i firmi kao drugoj strani. Pa i da razumijemo da se ovakvi dokumenti kriju od šire javnosti, ipak ne možemo da razumijemo to što Vlada neće da ih dostavi Narodnoj skupštini. Ko vam brani da na toj sjednici isključite TV prenos?
Da je u Srpskoj usvojen zakon o lobiranju, čija je radna verzija svojevremeno ugledala svjetlo dana, mnogo toga bilo bi jasnije. Više bi se znalo o tome ko lobira, savjetuje, koga, s kojim ciljem. Ali, izgleda da transparentnost mnogima ne odgovara; lakše je kupovati i prodavati uticaj ispod žita, vadeći se na navodnu povjerljivost podataka. Kada sve to zasolite činjenicama da lobiramo uglavnom po Americi, a da se naš politički lider i jedan od njegovih saradnika nalaze na američkoj „crnoj listi“, logično je pitanje zašto onda bacamo pare?!
To je, osim skrivanja, drugi problem u ovoj priči. Efekti, gospodo. Možda cilj naših konsultanata i lobista i nije da Milorada Dodika skidaju s američke crne liste, možda se u Vašingtonu, Briselu, Berlinu, Parizu ili Moskvi lobira za uzvišenije ciljeve od ukidanja sankcija pojedincu – ali mi te rezultate ne znamo. Skrivate ih.
Izvinite, ali u tom slučaju imamo pravo da sami zaključujemo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu