Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

MAČVAN O AFERI TOMPSON Da bar ne prelazimo neke granice u ljubavi koje su davno postavljene

Sport
Autor:

Foto Aleksandar Dimitrijević/RAS Srbija

Činjenica da su hrvatski fudbalski reprezentativci na veliku proslavu drugog mjesta na šampionatu planete pozvali pjevača Marka Perkovića Tompsona, koji je sa njima bio u otvorenom autobusu, a onda i pjevao za njih na zagrebačkom trgu, izazvala je brojne reakcije.

Pa i kapitena srpske košarkaške reprezentacije, aktuelnih vicešampiona Evrope, svijeta i Olimpijskih igara.

Milan Mačvan je rođen 1989. u Vukovaru, gradu u kome je kasnije njegova porodica riješila da izbjegne na teritoriju Srbije zbog miniranja srpskih kuća i lokala. Grad u kome je rođen potom je pretrpio strašna razaranja, jer su se u toku krvavog raspada Jugoslavije tamo vodile velike borbe punih 87 dana. Vukovar više nikada nije bio isti, iako je sadašnji sastav stanovništva (57,37% Hrvata, 34,87% Srba, po popisu iz 2011, sličan onom iz popisa iz 1991, 47,18% – 32,31%).

Kada rat uništi 90% infrastukture jednog grada, kada u istoriju odu, ili sporo pokušavaju iz nje da se vrate privredni kombinati poput “Borova” i “Vuteksa”, onda to ostavi rane na sve koji su vezani za to mjesto.

– S obzirom na to da sam rođen u Vukovaru, prva sjećanja su vezana za neko odrastanje u ratu. Zbog dobro poznate situacije morali smo da se selimo iz rodnog grada, pa sam sa majkom proveo jedan period u Novom Sadu. Kasnije smo se vratili kući, pa sam u šestoj godini krenuo da treniram košarku u KK Vukovar. Ali, ni tu nismo završili sa selidbama. Ponovo smo spakovali kofere i otišli u Bačku Palanku. A ja sam, naravno, opet bio pod obručima u lokalnom Dunavu. Tako da sam od ranog djetinjstva znao da je košarka moja velika ljubav  – rekao je kapiten “orlova” u jednom davnašnjem intervjuu za “Novosti”.

Foto Aleksandar Dimitrijević/RAS Srbija

A kada je upitan zašto je počeo da se potpuno posvećuje košarci – sjetio se čuvene trojke Saše Đorđevića. Dao ih je “Sale nacionale” više, Huventudu 1991. za evropsku titulu Partizana, Hrvatima na Eurobasketu u Španiji 1997… Mačvanov odgovor na jedno, sada već davno, pitanje Telegrafa “Da li je počeo da trenira košarku 2002. kada su Srbi osvojili svjetsko zlato”, glasio je ovako:

“Ne, počeo sam ranije, kad je Sale dao trojku, u Vukovaru sam krenuo da treniram košarku”.

Koju trojku, onu 1997. ili 1992. godine?

– Onu važniju za nas Srbe iz Vukovara – pojasnio je kapiten Srbije.

Dakle, Milanu Mačvanu odnosi Srba i Hrvata nisu samo površni, već ih je u njihovoj punoći preživio još kao dječak. U gradu u kome je rođen, ovih godina velikih problema sa postojanjem ima pismo kojim se Mačvan od djetinjstva služi. Pa opet, nije se oglašavao javno o tome. Pustio je politiku onima kojima je to posao, a on se bavio sportom. I osvajao medalje. Dogurao do kapitenske trake u košarkaškoj reprezentaciji “zemlje košarke”, piše Blic.

Kao sportista je, tokom Mundijala, isticao da je navijao i za “svoje ekipe” ali i za dobar fudbal. Za Hrvate nije, ako je suditi po njegovom tvitu od 10. jula, kada je napisao “S obzirom (na to) da su moje ekipe završile prvenstvo, večeras navijam za dobar fudbal, Francuska – Belgija”. Tek dan kasnije su se sastali Hrvatska i Engleska.

I, kada je tačka na Mundijal stavljena, počeo je veliki doček u Zagrebu. Sa “vatrenima”, koji su oduševili svijet odličnim igrama u Rusiji, u autobusu i – Tompson. Čovjek kog su proslavile ustaške pjesme, čijim stihovima o ubijanju Srba i nije mjesto u sportskoj vijesti.

A onda, valjda ponesen tim nacionalnim nabojem, selektor Hrvata Zlatko Dalić, poruči sa bine “Ovo je za sve branitelje” (Hrvatske, u ratu kojim je okončano postojanje SFR Jugosavije). Ta izjava je prilično zaboljela one koji su se samo divili hrvatskoj fudbalskoj vještini, a nisu htjeli da upliću istoriju i politiku u sport, kao što je to bio slučaj sa Tompsonom, braniteljima i sličnim detaljima zagrebačkog slavlja.

Foto Tanjug/AP

Mačvan, koji na društvenim mrežama nije komentarisao mundijalske bravure Hrvata, ovoga puta je riješio da kaže šta misli o Dalićevoj izjavi.

– Bojim se da su mnogi koji su navijali za fudbalsku ili nogometnu reprezentaciju (kako god) u stvari navijali za branitelje i šahovnicu (protiv kojih, naravno, nemam ništa, jer sam tamo i rođen) ali da bar ne prelazimo neke granice u ljubavi koje su davno postavljene – poručio je Mačvan na Tviteru.

Da ne možemo zajedno pokazali su ratovi. Ne samo ovaj posljednji. Da možemo zajedno pokazuju neke nove generacije, poput dočeka koje su mlade hrvatske košarkašice priredile srpskim, nakon što su Srpkinje postale vicešampionke Evrope.

I, tu sad leži odgovor na sve podjele. Ko gleda iz jednog ugla, vidjeće samo jedno. A ko voli da gleda samo iz drugog, vidjeće samo drugo. Da li su na Mundijalu “igrale ustaše ili sjajni fudbaleri” nije normalno pitanje. Ali se, nažalost, u njega mnogo toga pretvara.

Naročito kada se, od svih nestvarnih pjevača koje Hrvatska ima, baš Tompson pojavi u autobusu fudbalskih vicešampiona svijeta. I to na oduševljenje “vatrenih”, koji su ga sami i pozvali. Nije pjevao o ustaškim noževima ovoga puta, ali… Nije dugo trebalo da sa bine počnu i izjave da je sve to (u Rusiji) bilo za branitelje, onda uslijede ekstaze, povraćanja, podsjećanja na granice…

Stigo je kralj..!?? jedan jedini.!!! Idemo hrvatska ??

A post shared by Ivan Rakitic (@ivanrakitic) on

Urednički komentar na hrvatskom portalu Indeks, o dočeku “vatrenih” u Zagrebu, završava se sljedećim riječima: “Ako iz autobusa, stvarnog i metaforičkog, izbacimo nepotreban teret, možda ćemo nekad, u nekoj ljepšoj budućnosti, zbilja biti nepobjedivi”.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO