Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

„NA RUCI MRTVOJ, MOJ POKLON – SAT!“ Trebinjski ljekar pjesmom opisao POSLJEDNJI SUSRET SA BRATOM (VIDEO)

Društvo
Autor:

Foto: Youtube/Screenshot

Trebinjski ljekar i pisac Dragan Kovač javnost je nedavno ponovo podsjetio na početak rata na ovim prostorima i 1. oktobar 1991. godine, kada je među prvih pet poginulih pripadnika JNA i rezervista iz Trebinja bio i njegov brat Dragomir Miko Kovač, koji je tada imao 31 godinu.

Kovač, specijalista urgentne medicine, tog kobnog dana, bio je dežurni ljekar, a već u jutarnjim satima u trebinjsku bolnicu stigli su prvi poginuli od minobacačke vatre u mjestu Ivanica, između Trebinja i Dubrovnika, koje je do tada pripadalo trebinjskoj opštini.

Stradali su prebačeni vojnim sanitetskim vozilom u trebinjsku bolnicu, a dočekao ih tim predvođen upravo Draganom Kovačem.

Već pri otvaranju saniteskog vozila doktor je ugledao mrtvog brata, a da je izgubio najbližeg uvjerio se po ručnom satu koji je pokojnom Miku poklonio upravo on.

“Ručni sat” je i naziv pjesme koju je napisao dvije decenije kasnije, u kojoj opisuje posljednji susret sa svojim bratom.

Prije sedam godina Dragan Kovač objavljuje prvi roman “Dnevnik nesna”, u kome je ova pjesma potpisana sa doktor K, da bi se nekoliko godina kasnije odlučio da je ponovo objavi, na drugi način.

Stihove pjesme snimljene u studiju lokalnog Radio Trebinja govori dugogodišnji novinar i urednik te radio stanice Momir Brkić, uz muziku Marka Kovača, kompozitora klasične muzike u Beogradu.

Marko je sin dr Kovača, koji je kao dječak napisao kompoziciju “Molitva za strica”.

– Zamislite koliko je jak stres kad izgubite najbližeg, kada 20 godina poslije nastane pjesma, u kojoj stihovima opisujete najteži događaj. To je jedina pjesma koju sam napisao – kaže dr Kovač.

Dragan Kovač i sada radi u trebinjskoj službi hitne pomoći, bio je i načelnik ove službe, kao i direktor trebinjskog Doma zdravlja.

U posljednjih sedam godina objavio je tri romana, tri zbirke pripovjedaka i dvije drame.

“Ručni sat”

U predvečerje, septembra tridesetog,
devetsto devedeset prvog ljeta,
poput kakva čardaka ukletog razapeše šator,
iz sanitetskog kompleta.

Nije trebalo dugo, već sutra,
počelo je da tutnji s juga.
On je baš tamo i ovog jutra.
Utrobu cijepa zloslutna pruga.

Samo što obukoh bijelo odijelo,
sirena, pinc-gauer, otvaram vrata,
garavo lice, beživotno tijelo,
rana na čelu moga brata.

Vazduh mi fali, majka u mislima,
kolega pokuša: „To nije tvoj brat!“
Masa me sklanja, pogled se otima,
na ruci mrtvoj, moj poklon – sat!

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO