Društvo

Majke djece s poteškoćama u razvoju NA UDARU NEPRAVDE: Zakonom propisana diskriminacija (FOTO)

Danieli Višnjić iz Banjaluke, majci dječaka, kojem je zbog ozbiljnih teškoća u razvoju potrebna posebna roditeljska njega, nedavno je potezom pera oduzeto pravo na rad sa pola radnog vremena, radi brige o djetetu.

Majke djece s poteškoćama u razvoju NA UDARU NEPRAVDE: Zakonom propisana diskriminacija (FOTO)
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Na udaru nepravde našla se u jednoj državnoj agenciji, koja se poziva na zakon Bosne i Hercegovine.

Šta se tek događa roditeljima djece s teškoćama, koji rade u privatnom sektoru, ili koji se ne mogu zaposliti, jer ih poslodavci zaobilaze u širokom luku, nije teško naslutiti. Dovoljno je pogledati zvaničnu statistiku.

Prema podacima Javnog fonda dječje zaštite RS, u Srpskoj živi najmanje 3.430 djece kojima je, zbog invaliditeta, hronoične bolesti ili teškoća u razvoju neophodna pojačana roditeljska njega. Iako po zakonu o radu Republike Srpske, roditelji ove djece na to imaju pravo, njih samo 239 je zaposleno s pola radnog vremena. Većina tih roditelja, prema saznanjima Srpskainfo, radi u državnim organima ili javnim preduzećima.

Daniela Višnjić, s početka naše priče, pravnica je zaposlena u Agenciji za lijekove BiH. Stastus državne službenice u  ovoj agenciji je, međutim, nije spasio od nepravde i diskriminacije.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Prvo godinama nije ni tražila da radi s pola radnog vremena, mada kao majka djeteta sa teškoćama ima pravo na to, jer je, kako kaže, osjetila da to u Agenciji ne bi bilo prihvaćeno s odobravanjem, a s druge strane u brizi oko sina joj je pomagala šira porodica.

– Prvi put sam spomenula rad na pola radnog vremena  2016. godine, ali mi je rečeno da sam jedini pravnik u instituciji i da za mene ima puno posla – kaže Daniela.

Prošle godine je prikupila svu dokumentaciju i podnijela zahtjev da radi četiri sata dnevno, kako bi brinula o sinu i zahtjev joj je odobren. Radost je, međutim, bila kratkog vijeka.

Čim se sa bolovanja vratio pomoćnik direktora Agencije za pravne poslove, on je presavio tabak i, narodski rečeno, žalio se na rješenje institucije u kojoj radi.

– Odboru državne službe za žalbe BiH on je uputio zahtjev za ukidanje rješenja, kojim mi se odobrava rad sa pola radnog vremena. Pozvao se na to da je prvostepeno rješenje doneseno na temelju Zakona o radu RS, a da se u mom slučaju, jer radim u agenciji na nivou BiH, mora primijeniti Zakon o radu u institucijama BiH, a po tom zakonu, da bih ostvarila pravo na rad sa pola radnog vremena, moram biti samohrani roditelj – objašnjava Daniela.

Dodaje međutim, da je odluka Odbora, kojom joj je oduzeto pravo da radi pola radnog vremena, neutemeljena iz više razloga. Jedan od ključnih je taj što je ona državna službenica, a ne zaposlenica u državnoj upravi, pa shodno tome, kako tvrdi, ne mora biti samohrani roditelj, da bi ostvarila navedeno pravo.

S druge strane, kako je za Srpskainfo potvrđeno iz više izvora, bilo da su u pitanju državni službenici ili zaposlenici, u nekim drugim institucijma na nivou BiH, roditeljima koji nisu samohrnani omogućeno je da rade četiri sata dnevno, radi njege djeteta. Tako su, recimo, u Upravi za indirektno oporezivanje BiH dvije majke ostvarile to pravo, iako nisu samohrane.

Sve ovo, smatra Višnjićeva, otkriva gorku istinu: da roditelji djece sa teškoćama trpe višestruku diskriminaciju, i da je ta diskriminacija utemeljena na propisima.

– Pravi se razlika između zaposlenih u institucijama RS i institucijama BiH, između samohranih roditelja i onih koji to nisu, između zaposlenika i državnih službenika. U svemu tome, prepušteni smo na milost poslodavcu i naša prava i sudbina naše djece zavise od toga  kako će kome pasti na pamet da tumači podijeljene nadležnosti, kad je riječ o pravima iz radnih odnosa, socijalnog i zdravstvenog osiguranja i dječje zaštite – kaže Danela Višnjić.

Sa ovom ocjenom saglasni su mnogi roditelji djece sa poteškoćama, aktivisti koji se bore za njihova prava, ali i pravnici specijalizovani za ovu oblast.

O čemu se zapravo radi? Pravo na rad sa pola radnog vremena, zbog njege djeteta sa teškoćama, propisan je zakonima o radu, i ostvaruje se kada ga „prizna“ poslodavac, iako se u suštini radi o pravu iz oblasti dječje zaštite.

Poslodavac je dužan da roditelju, koji je ovo pravo ostvario, isplati  punu platu, ali će se, za radnike iz Republike Srpske, taj novac, dakle pola plate koju radnik nije „zaradio“, refundirati iz sredstava Javnog fonda dječje zaštite. Poslodavac dakle, ako u skladu sa zakonom prizna roditelju ovo pravo, nije na „gubitku“.

Problem je u tome što različiti zakoni u BiH na različite načine propisuju pod kojim uslovima jedan od roditelja može ostvariti navedeno pravo. U nekim zakonima se traži da to bude „samohrani roditelj“, u nekima ne.

Tako upravo u Agenciji za lijekove farmaceutkinja Anđelka Stupar, majka djeteta koji pati od rijetke bolesti, ovo pravo ostvaruje već sedam godina.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

– Da nije tako, naprosto ne bih mogla raditi, jer je moj sin Vuk, zbog svoje bolesti, zahtijevno dijete, koje traži mnogo njege i pažnje – kaže Anđelka Stupar, koja je i jedna od osnivačica Saveza za rijetke bolesti RS, vrlo aktivna u borbi za prava oboljele djece i njihovih roditelja.

Anđelka nije imala problema u ostvarivanju ovog prava jer je, kako kaže, samohrana majka dvoje djece. Ipak, ona smatra da je njena koleginica Danijela Višnjić žrtva diskriminacije.

– Zar su potrebe njenog djeteta i potrebe nje kao majke drugačije, zato što ne spada u kategoriju samohranih roditelja. Daniela je izuzetna majka i odlična je u svojoj struci i zaslužuje da radi s pola radnog vremena. To što joj to pravo uskraćeno je greška sistema – poručuje Anđelka Stupar.

Smatra takođe da nije u redu što je poslodavcu prepušteno na volju da prizna ili ne prizna ovo pravo roditelju radniku.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

– Poslodavac uvijek gleda svoj interes. Uostalom, ja poznajem mnogo roditelja djece sa teškoćama, ali ne znam nijedog da je zaposlen u privatnoj firmi, a da radi četiri sata dnevno – kaže Stuparova.

Da je u pitanju sistemska diskriminacija po više osnova saglasna je i Ana Kotur Erkić, aktivistkinja koja se bori za prava osoba sa invaliditetom i pravnica specijalizovana za ovu oblast.

Ona kaže da u ovom slučaju ima dosta posla i za instituciju Ombudsmana za ljudska prava BiH i za instituciju Ombudsmana za djecu RS, jer su kroz uskraćivanje prava roditeljima, ugrožena i prava djece sa poteškoćama u razvoju.

– Zakon o radu u institucijama BiH je vrlo ograničavajući i diskriminatoran, jer pravo na rad s pola radnog vremena omogućava samo samohranim roditeljima, dok u istoj oblasti zakoni na nivou entiteta i Brčko distrikta ne propisuju takvo ograničenje. Ako se uzme u obzir da po zakonu status samohranog roditelja postoji samo ako je drugi roditelj nepoznat ili ako je umro, što su vrlo rijetki slučajevi, pitanje je ko bi, uopšte, mogao ostvariti pravo na rad s pola radnog vremena – kaže Ana Kotur Erkić i pojašnjava da se, u tom smislu, razvedena majka, ne može smatrati samohranom majkom.

FOTO: OTISAK/FACEBOOK/SCREENSHOT
FOTO: OTISAK/FACEBOOK/SCREENSHOT

– Ako znamo da u 80 odsto slučajeva dolazi do razvoda zbog invaliditeta djeteta, to znači da bi ogroman broj majki, koje same brinu o djetetu sa invaliditetom, morale biti isključene iz ovog prava – kaže naša sagovornica.

Podvlači da je diskriminacija ovdje prisutna na više nivoa, pa i s obzirom na mjesto rada, odnosno teritorijalni princip, jer nisu u istoj situaciji svi roditelji radnici.

Poseban problem je, smatra Kotur – Erkićeva, to što je poslodavcu dato pravo da odlučuje ko jeste, a ko nije samohrani roditelj, te da odlučuje koji će zakon u kojem slučaju primjenjivati.

Daniela Zeljaja, majka Teodore Pavlović, djevojčice sa teškoćama, koja se od rođenja bori sa posljedicama cerebralne paralize, nije uspjela ni doći u situaciju da poslodavca moli da joj dopusti rad na pola radnog vremena.

FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Iako je doktorka stomatologije, Danielu su poslodavci godinama zaobilazili. Nikad nije uspjela naći posao u struci.

Na kraju je odlučila da sama zaposli i sebe i svog supruga, koji je takođe do nedavno bio bez stalnog posla. Doktorica Daniela je osnovala malu porodičnu radnju za čišćenje stanova i automobila, samozapooslila sebe i muža, te kao poslodavka mužu odobrila rad s pola radnog vremena.

Da poslodavci izbjegavaju da zaposle roditelje, pogotovo majke djece sa poteškoćama, javna je tajna, iako bi u slučaju da rade na pola radnog vremena, tu polovinu plate za njih refundirao Javni fond dječje zaštite.

Jedan od razloga je što takve radnike ne mogu angažovati prekovremeno i vikendima, ili im „zamjeriti“ kada zbog djeteta odu na bolovanje.

Daniela Zeljaja smatra da to nije jedini razlog za ovakvu vrstu diskriminacije na tržištu rada.

– Neće poslodavci ni da se “peglaju” oko prikupljanja  papira, koje svaki mjesec treba dostaviti Fondu za refundaciju, a još kad oni zakasne, pa taj novac umjesto do 10. isplate 29. u mjesecu, eto problema. Neće niko time da se bavi, zaposliće onoga ko će raditi puno radno vrijeme i mirna Bosna – kaže Daniela Zeljaja.

Roditelju njegovatelju milostinja od 130 KM

U Republici Srpskoj prije dvije godine uvedena je i kategorija roditelja njegovatelja. To pravo za sada ostvaruju svega 432 nezaposlena roditelja, koja imaju pravo da, u ovom statusu, o svom djetetu s teškoćama brinu dok ono ne napuni 30 godina. Ovi roditelji primaju nakandu od 130 KM mjesečno. Ana Kotur Erkić ocjenjuje da je u ostvarivanju ovog prava ključni problem to što status roditelja njegovatelja nije regulisan kao radno pravni status, kako je to urađeno u nekim susjednim zemljama, nego kao „čista socijala“. U prevodu to znači da roditelji njegovatelji u RS nisu u svojoj porodici zaposleni, niti za svoj rad dobijaju platu, nego im se daje „milostinja“ od 130 KM.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu