Etab Haditi se vraća s posla, penje se uz stepenice na peti sprat zgrade do svog stana u Idlibu, na sjeveroistoku Sirije. Pokazuje prstom na vrata komšija, raseljenih iz drugih dijelova zemlje.
Ovi su iz Deir Ezora, ovi iz Alepa, a ovi su iz Damaska – kaže ova žena.
Čak i u Haditinom kraju, gdje živi srednja klasa, struja je dostupna samo dva sata dnevno, a lift u zgradi ne radi. U sukobu, u kome su više od 100.000 civila bili glavne žrtve napada sirijskog režima i ruskih saveznika, to joj je, međutim, najmanja briga.
– Niko od nas nema vodu, struju, živimo opasno – kaže Haditi (41), koja je razvedena i majka dvojice sinova.
Žestoki vazdušni napadi sirijskih i ruskih snaga i borbe na kopnu primorale su skoro milion civila da ranije ove godine pobjegnu ka turskoj granici, nakon čega je Turska napala sirijske snage. Prekid vatre, koji su Turska i Rusija dogovorile ranije ovog mjeseca za sada se poštuje, ali su rijetki raseljeni Sirijci koji imaju dovoljno povjerenja da bi se vratili kući – ako uopšte imaju gdje da se vrate.
Sa terase u Haditinom stanu vidi se ogromna rupa koja zjapi. Tu je od kada je susjedna zgrada sravnjena sa zemljom u bombardovanju prije dvije godine kada je poginulo 35 osoba. Prije godinu dana, u raketnom napadu ubijena je 14-godišnja djevojčica, čije je tijelo udarni talas bacio ispred ulaza u Haditinu zgradu. Kad su ona i sinovi te noći istrčali napolje bježeći od raketa, nehotice su prešli preko beživotnog tijela djevojčice. To je nešto što je i danas progoni.
– Veoma sam tužna kad mi sin kaže: “Mama, ne želim da umrem”. To nije lako za jednu majku – kaže ona.
– Svaki put kad čujemo raketu, ne znamo gdje da se sakrijemo. Istrčimo iz sobe i ubjeđujemo sebe da smo bezbjedni, ali znamo da to nije istina. Rakete ne uništavaju samo jednu sobu. One uništavaju sve živo – kaže njen stariji sin (16).
Škole u Idlibu su zatvorene zbog bombardovanja, ali tinejdžer, koji želi da ostane anoniman iz straha od vlasti, otkriva da bi volio da postane ljekar.
– Ako preživimo, Božjom voljom, volio bih da budem ljekar – kaže on.
Noću ne može da uči, jer nema struje. Škole se često zatvaraju zbog vazdušnih napada, a kada rade, on i brat istrčavaju na balkon čim svane da bi prije škole uradili domaći zadatak.
U Idlibu vodu imaju samo jednom sedmično i to samo na četiri sata. Etab Haditi, koja je studirala englesku književnost i ima dvije diplome, zagrijava vodu na peći na ugalj. Zbog učestalih raketnih napada, često nema struje. Navikli su da budu bez nje.
Kaže da se umorila od spavanja. Kad padne mrak, zaključa se u stanu, a kada u osam veče nestane struje i sve utone u mrak odlazi na spavanje.
– Mrzim noć. Nema struje, muk, nema ljudi. To nije život – kaže bivša direktorka škole, koja u Siriji nema nikog svog, pa su joj knjige “prijatelji”, romani poput “Orkanskih visova”.
Jedva je zadržala suze kad je primijetila da jeftino LED crijevo ponovo ne radi. Prije šest godina je izgubila posao u sirijskoj državnoj školi zbog političkih stavova, o kojima, međutim, nije željela da govori, prenosi npr.org. Poslije toga nije bilo lako naći posao, ali je uspjela: zaposlila se u turskoj humanitarnoj organizaciji “Orange”, koja obučava žene kako da se finansiraju malim poslovnim projektima.
Jedan od njene braće je u državnom zatvoru u Siriji, a bratanac mu je uhapšen sa 14 godina i posljednjih sedam godina je u zatvoru.
U konzervativnoj sredini u Idlibu, Haditi je jedna od rijetkih nezavisnih, zaposlenih žena, koja vozi kola. U trenucima optimizma drago joj je što pruža primjer drugim ženama u Siriji.
– Kad sam htjela da vozim, svi su me gledali. Ali,ne marim za to. Kad sam ja to uradila, uradila je to i druga žena, Pa još jedna, i još jedna. Baš me briga šta drugi misle. Moram biti jaka – kaže ona, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu