Odvela sam dijete kod doktorke opšte prakse zbog stalnih temperatura koje je imala, a ona mi je rekla da ja izgledam blijedo i da sa mnom nešto nije u redu – rekla je Valentina.
Hitno me je poslala na analize, vađenje krvi i ultrazvuk u bjelovarsku bolnicu, priseća se ona i kako je tekao događaj koji je doveo do najgorih vijesti koje je čula u životu.
Valentina iz Čazme je majka dvogodišnje Eme, danas normalno radi, iz firme je stalno zovu da pitaju kako je, a svoje mučno iskustvo sa rakom jajnika odlučila je da ispriča za 24sata.
Dok je još bila u stanju šoka nakon analiza, Petrova bolnica bila je njeno sljedeće odredište. Tamo je podvrgnuta hitnoj operaciji u septembru prošle godine, nakon čega su uslijedili mučni dani hemoterapije, sve do januara ove godine. Danima kad je primala terapiju, priseća se, nije mogla da ustane iz kreveta, ali snagu joj je davala kćerkica.
– Moje dijete osjetilo je da se nešto događa iako je tad imala samo godinu dana. Znala je iz vrtića da dođe kući i kaže: “Mama pava, pssst”. Videla je da ležim i da ne mogu nigde. Stalno je dolazila do mene, grlila me, ljubila, mazila… Znala je da je mama ne može nositi jer je operisana pa je govorila: “Mamu boli, ne može”. Sve vrijeme hemoterapije bila je jako dobra i mirna – govori Valentina.
Rak jajnika se teže otkriva jer ne boli, ali Valentini je, na sreću, otkriven u ranom stadijumu. U Petrovoj bolnici dane joj je olakšala onkologinja Višnja Matković, koja je itekako razumijela da je Valentina mlada i da joj odvojenost od kćerke jako teško pada. Svakog jutra bi popričala i našalila se s njom, samo da ostane pozitivna.
Hemoterapija joj je oduzimala zadnje atome snage. Nije mogla ni da sjedi ni da stoji, samo bi ležala i jedva skupila snage da ode do kupatila. Nije mogla da jede, tek toliko je pojela dok su je hranili otac Stjepan (52) i majka Žaklina (50). Emin otac ne živi s njima otkad je dijete imalo mjesec dana pa se Valentina oslanjala isključivo na roditelje. Oni su unuku čuvali dok je bila na terapiji, a i vaspitačice u vrtiću su imale razumevanja.
Uskakala je i komšinica
– Kako su mi otac i majka zaposleni, tu je uskakala i komšinica Julijana Rapčan (32). Vikendom bi dolazila sestra, a i ponekad bi je odvezli kod prabake. U novembru i decembru često je bila prehlađena pa je ujutru bila kod komšinice, a poslije ju je baka čuvala dok se ne vratim – priča Valentina.
Cijelu situaciju podnijela je vrlo hrabro i danas ponosno može da kaže da je izliječena. I mnogo jača.
– Ali onaj trenutak kad se ujutro probudite, a na jastuku ostane hrpa vaše kose, tu se slomite. Idete negdje bez kose, svi vas čudno gledaju, komentarišu. Neki ne vjeruju da možeš da se izliječiš, govore da ćeš umrijeti. A vi ne znate šta vas čeka sutra. U tim trenucima porodica mi je davala najveću podršku i snagu da pobijedim. Uvijek smo našli neki način da se zabavljamo kod kuće, da skrenemo misli od bolesti – kaže Valentina.
Zaposlena je kao prodavačica, a razbolila se samo nakon dva mjeseca.
– Radila sam tek dva mjeseca prije nego što sam obolela. I danas radim tamo. Mislim da boljeg poslodavca nisam mogla da nađem. Ostavili su me uprkos svemu. Čekali su da se vratim. Zvali me i pitali kako sam. Svaka im čast jer to u takvim trenucima puno znači. Na posao sam se vratila tri nedjelje nakon zadnje hemoterapije. Osetila sam da mogu i želim da radim. I svi su mi izlazili u susret, pomagali – govori Valentina.
Najteže je dočekati nalaze
Najveći šok zapravo je bio kad su joj saopštili dijagnozu i rekli da ostaje u bolnici. Bilo joj je tada sto pitanja u glavi, prenosi Blic.
– Pitala sam se kako da saopštim ukućanima? Kako nazvati roditelje i reći da imaš rak? Zašto baš ja?” – priča ova mlada majka i dodaje da je mislila da se to njoj – ne može dogoditi.
Najteži dio je, iskrena je Valentina, dok se čekaju nalazi – pita se čovek je li dobroćudno ili zloćudno.
– Pa zovete, iščekujete. I onda opet šok, jer morate na hemoterapije – kaže.
Periku, iako je kupila nije nikad nosila, jer joj je smetala, pa čak ni marame.
Nema više ljutnje na sitnice – život je jedan
– Neki ljudi i dan danas ne znaju šta je rak pa gledaju na oboliele s gađenjem. A ima ljudi koji će ti uvijek reći lijepu riječ i popraviti dan. Na sve što mi se dogodilo u zadnjih godinu dana gledam tako da je to sve valjda moralo tako da bude. Danas sam zdrava, mogu isto što i prije, još sam jača. Ne živciram se radi nebitnih stvari. Sve gledam pozitivno, danas ne mogu da se naljutim zbog sitnice kao pre. Jer nakon ovoga sam počela da cijenim život. Naravno da postoji strah od vraćanja bolesti, iako su doktori rekli kako misle da neće. Sad živim svaki dan punim plućima. Iskoristim sve vrijeme sa svojom kćerkicom. I nadam se najboljem – kaže Valentina.
Snagu je pronašla u udruženju Sve za nju i tako imala prilike da sluša iskustva drugih oboljelih žena koje se uspešno bore protiv bolesti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu