Politika

Marko Aćić za SRPSKAINFO: Zašto se ignoriše PRAVO NA NADOKNADU za uništenu imovinu

U proteklih četvrt vijeka svi resursi su bili usmjereni na povratak stanovnika Bosne i Hercegovine u njihove prijeratne domove, a niko nije želio da se bavi nadoknadom štete onim građanima kojima je imovina u proteklom ratu uništena ili oduzeta.

Marko Aćić za SRPSKAINFO: Zašto se ignoriše PRAVO NA NADOKNADU za uništenu imovinu
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Kaže ovo u intervjuu za Srpskainfo v.d. direktora Republičkog sekretarijata za raseljena lica i migracije Marko Aćić, koji je istakao da brojni građani, posebno oni srpske nacionalnosti, nisu uspjeli da vrate svoju prijeratnu imovinu ili im je ona uništena i nemaju gdje da odu.

Dejtonskim mirovnim sporazumom data su tri osnovna prava izbjeglim i raseljenim licima u BiH. Prvo je da se slobodno vrate u svoje domove, drugo je da povrate imovinu koja im je oduzeta za vrijeme rata, a treće da dobiju pravičnu kompenzaciju, odnosno nadoknadu za imovinu koja im je uništena ili oduzeta. Dakle, građani imaju pravo da traže pravičnu nadoknadu, ali se tim problemom niko ne bavi – istakao je Aćić.

Hrvati su nedavno najavili da će tražiti nadoknadu štete za izgubljenu imovinu u proteklom ratu. Šta je sa Srbima izbjeglim iz Federacije, da li vam se možda obraćaju sa sličnim zahtijevima?

Srbi izbjegli iz Federacije se uglavnom javljaju na javne pozive koje godišnje raspisuje Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije u Vladi Republike Srpske, a vezano za obnovu ratom porušene imovine. U pojedinačnim slučajevima traže i nadoknadu štete za izgubljenu imovinu. Prema našim informacijama, građani su se za nadoknadu štete uglavnom do sada obraćali Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH u koje je do sada stiglo preko 6.500 takvih zahtjeva. Moram podsjetiti da je Srbima u mnogim opštinama u Federaciji imovina bespravno oduzeta i uzurpirana, i do danas im nije vraćena. Najbolji primjer za to je opština Glamoč gdje se čitava sela ili dijelovi sela koriste kao vojni poligoni ili prostor za uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava. Riječ je o čuvenom vojnom poligonu Barbara u Glamoču. Na desetine vlasnika upravo ove imovine traži pravičnu nadoknadu za štetu koja im je pričinjena jer zemljište na kojem su se uništavala razna minsko-eksplozivna sredstva više nije pogodno pa čak ni za poljoprivrednu obradu.

Nedavno ste rekli da na nivou BiH nikada nije osnovan fond za pravičnu nadoknadu štete. Zbog čega on nikada nije zaživio?

Iz prostog razloga jer su svi bili fokusirani na povratak. Stranci, pod uticajem bošnjačkih političkih partija, pa djelimično i hrvatskih, su uglavnom bili zainteresovani za priču povratka. U tom cilju je osnovan samo Fond za povratak na nivou BiH, koji, između ostalog, ima svoja godišnja finansijska sredstva namjenjena isključivo za povratak. U okviru toga djeluje i Komisija za izbjeglice na nivou BiH koja se opet bavi finansiranjem  infrastrukturnih projekata vezanih ili za interno raseljena lica koja su se trajno nastanila u drugom entitetu ili za finansiranje povratka. Niko opet ne spominje pravičnu nadoknadu. Već sam ranije pomenuo da postoji preko 6.500 zahtjeva za pravičnu nadoknadu štete, i postavlja se opravdano pitanje šta učiniti sa tim zahtjevima, odnosno kako ih riješiti. Normalno bi bilo da se prvo formira institucija koja će se time baviti i da se potom nađu sredstva koja će se usmjeriti za pravičnu nadoknadu. Po istom principu kao što je osnovan Fond za povratak, trebalo bi sad osnovati  i fond za pravičnu nadoknadu ili kompezaciju, a na osnovu prava datih Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Da li ga je moguće sad osnovati taj fond?

Osnivanje novih institucija na nivou BiH bi trebalo da ima saglasnost entiteta. To je pitanje i zajedničkih organa na nivou BiH i trebalo bi da bude rezultat konsenzusa, posebno ako će se sredstva za finansiranje te institucije obezbjeđivati sa nivoa zajedničkih institucija. Moguće je i da dio sredstava za finansiranje tog novog fonda izdvajaju i entiteti, kao što sada izdvajaju dio sredstava u Fond za povratak BiH.

Dakle, da bi se taj fond osnovao, to pitanje mora pokrenuti Parlament BiH, ili Savjet ministara, ili članovi Predsjedništva BiH u određenom postupku.

Žalosno je da ni 25 godina nakon rata još nismo počeli da se bavimo onim što je definisao Dejton, jer je neko svu pažnju stavio samo na povratak. Republika Srpska je učinila mnogo po pitanju povratka, dok je u Federaciji broj povratnika poražavajuće mali, što smo mogli da vidimo i na poslednjem popisu stanovnika. Vjerujem da dio Srba i ne želi da se vrati u neke dijelove Federacije u kojima bi im bila ugrožena osnovna ljudska prava, te da bi upravo njima najviše odgovaralo osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu.

Koliko se godišnje izdvaja novca za povratak?

Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije, a ranije Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske svake godine kroz svoj godišnji program rada u prosjeku izdvaja oko 5,6 miliona KM. U poslednjih četiri do pet godina kroz zajedničke projekte koji se finansiraju iz kreditnih i donatorskih sredstava, te sredstvima planiranih programom rada, godišnje se izdvoji preko 24 miliona KM.

Koliko je u proteklih 25 godina učinjeno na povratku stanovništva u njihove prijeratne domove?

Na to pitanje sam djelimično odgovorio u prethodnom dijelu. Dodao bih samo da je zahvaljujući donatorskim i kreditnim sredstvima napravljen vidan pomak, prije svega na obnovi i izgradnji stambenih jedinica povratnika, čime su stvoreni minimalni uslovi za povratak. U narednom periodu potrebno je nastaviti sa ovom dinamikom kako bi se proces obnove i sanacije imovine završio, a samim tim i čitavog povratka.

Šta je još potrebno uraditi kako bi se proces povratka završio?

Prije svega obnoviti i izgraditi stambene jedinice. Međutim, da bi proces povratka bio održiv i da bi što prije zaživio u punom kapacitetu, potrebno je obezbjediti i osnovnu infrastrukturu za stambene objekte koji se grade. To je obaveza lokalnih zajednica sa kojima potpisujemo ugovore za implementaciju donatorskih kreditnih sredstava. Imamo još uvijek slučajeva u opštinama u Federaciji u kojima treba da gradimo kuće za povratnike, da je prilaz tim kućama onemogućen, dok osnovna infrastruktura (voda, struja, telefon, grijanje), nije ni približno dostupna ljudima koji se trebaju vratiti.

Pored obnove, povratnicima treba omogućiti da školuju svoju decu što znači da im trebaju biti dostupne škole i vrtići. Isto tako treba omogućiti zapošljavanje barem jednog člana porodice.

Ukratko, da bi se sve ovo uradilo potrebna su ogromna sredstva i to je jedan od osnovnih razloga za usporavanje povratka. Građanima više nije osnovna potreba samo da dobiju krov nad glavom, već da im se omogući normalan život nakon povratka u svoje domove. Iz tog razloga se dio porodica odlučuje da ostane u mjestima u koja su izbjegli.

Srbima izbjeglim iz Hrvatske uskraćuju se brojna prava u toj državi. Da li vam se obraćaju i na koji način im Republika Srpska može pomoći?

Kada je u pitanje ostvarivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda mogu slobodno reći da su Srbi izbjegli iz Hrvatske u najtežem položaju. Institucije Republike Hrvatske ignorišu njihove zahtjeve u rješavanju osnovnih životnih pitanja, kao što je pravo na penziju, eksproprijaciju imovine, usklađivanje imovinsko-pravnog i geodetskog stanja imovine, stanarskih prava, bespravno prekinutih radnih odnosa i slično.

Neke od ovih problema rješavamo u skladu sa budžetom i raspoloživim sredstvima. Jedan od tih načina je stambeno zbrinjavanje Srba izbjeglih iz Hrvatske koji su odlučili da se trajno nastane na teritoriji Republike Srpske. U velikom broju djelova Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja imamo i smještaj lica izbjeglih iz Hrvatske. Takođe, u okviru CEB2 projekta koji se bavi zatvaranjem kolektivnih smještaja i rješavanjem smanjivanja broja korisnika alternativnog smještaja, imamo jedan broj lica koji su izbjegli iz Hrvatske.

Pored toga, često odobravamo jednokratnu novčanu pomoć porodicama izbjeglim iz Hrvatske, a koje su bez osnovnih životnih i egzistencijalnih uslova. Isto tako, svake godine izdvajamo određeni dio sredstava i za finansiranje udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske.

Memorandum o saradnji

Nedavno ste boravili u Zagrebu kako bi se sastali sa predstavnicima Srba. O čemu ste razgovarali?

U svom akcionom planu za 2019. i 2020. godinu predvideo sam razgovor sa svim srodnim i sličnim institucijama u regionu, pa sam u tu svrhu boravio u posjeti Srpskom narodnom vijeću u Zagrebu. Dogovorili smo uzvratnu posjetu i sastanak sa udruženjima koji se bave pitanjima izbjeglih iz Hrvatske. To bi bio dobar način da ih informišemo o broju aktivnih sudskih predmeta u koje se i oni mogu uključiti preko zvaničnih institucija Republike Hrvatske. Predložili smo Srpskom narodnom vijeću i potpisivanje jednog memoranduma o saradnji. Želimo da saradnja i pomoć Srbima iz Hrvatske budu u kontinuitetu, i to je razlog zbog čega smo predložili potpisivanje jednog takvog memoranduma. Očekujemo termin uzvratne posjete i vjerujem da ćemo tada znati da li postoji odobrenje za potpisivanje pomenutog memoranduma.

Stambeno zbrinjavanje

U okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja do sada je u Republici Srpskoj izgrađeno 587 stambenih jedinica za smještaj izbjeglih i raseljenih lica, dok će se u 2020. godini izgraditi još 407. Pored toga, u naredne dvije godine realizovaće se dodatnih 878 stambenih jednica. Time će u okviru ovog programa biti izgrađeno ukupno 1.870 stambenih jednica, od čega 1.441 kuća i 429 stanova u 16 stambenih zgrada.

Pored ovoga, na teritoriji Srpske, tačnije u 15 lokalnih zajednica, u toku je implementacija projekta CEB2. Projekat se odnosi na izgradnju 549 stanova, kao i dve socijalno-gerijatrijske ustanove u Derventi i Trebinju za smještaj 130 lica.