Meša nije bio samo veliki intelektualac i erudita, nego i disident, preljubnik, romantični muškarac, koji je sve u životu stavio na kocku zbog žene koju je volio, neobuzdan duh bez dlake na jeziku u vrijeme kada se slobodna riječ skupo plaćala.
U nadolazećoj 2020. godini obilježiće se dva jubileja vezana za ovog pisca: 90 godina od njegovog rođenja i 50 godina od objavljivanja prvih sabranih djela Meše Slimovića.
Evo nekoliko intrigantnih detalja iz života čuvenog književnika.
Gazdinski sin iz rudarske varoši
Već njegovo porijeklo je bilo živopisno. Rođen je 1910. u Tuzli, u rudarskom kraju, ali u porodici bogataša. Njegovi preci bili su zlatari, a otac Alija Selimović posjednik, koji uglavnom, nije radio ništa, nego je živio, kako je sam Meša napisao, „lako, lagodno i neodgovorno“, uglavnom „od prodavanja imanja“. Volio je konje, automobile, žene, lov, piće i društvo i „uopšte nije bio čovjek od knjige“. Međutim, uz takvog oca bogatstvo Selimovića se brzo topilo.
Šestica iz srpskog i harmonika u studentskom domu
Od 1930. do 1934. studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je, dakle, u roku, ali je iz srpskog jezika na diplomskom dobio šesticu. Istina, nije to bila šestica, kao ove današnje, jer srpskohrvatski mu je predavao čuveni Aleksandar Belić. Meša je, međutim, bio omiljen u društvu. Stanovao je u studentskom domu, svirao gitaru i harmoniku i igrao fudbal.
Zovem se Mehmed
I sa svojim imenom Meša je izazivao, što bi se danas reklo, kontroverze. Rođen je kao Mehmed, to mu je do kraja života bilo zvanično ime. Ali, još u studentskom domu drugari su ga prozvali Meša i on je, takoreći od početka književne karijere, svoja djela potpisivao ovim nadimkom, po kojem će ostati upamćen. Neki tradicionalisti su ga prozivali da je to učinio jer se, navodno, stidio svog muslimanskog porijekla, ali to vjerovatno nema mnogo veze sa istinom. I inače, u njgovo vrijeme bilo je moderno da pisci skraćuju ime, tako da danas malo ko zna da se Mak Dizdar, ustvari, zvao Mehmedalija, a Tin Ujević, Augustin Josip.
Srpsko porijeklo porodice Selimović
Meša je za života pisao da vodi porijeklo od srpsko-crnogorskog plemena Vujovića i da su njegovi preci tek u 18. vijeku prešli na islam. Tu mu priču neki bošnjačko-muslimanski krugovi nikad nisu oprostili, ni do danas.
Nikad drugovima nije oprostio ubijenog brata
Meša je bio jedan kroz jedan komunist i partizan, kao i njegova braća i sestre. Njegovog starijeg brata Šefkiju, partizanskog oficira, drugovi su strijeljali zato što je iz „magacina narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice…“ Prije strijeljanja Šefkija je bratu poručio da je nevin. Meša nikad nije saznao gdje mu je brat sahranjen i nikad nije drugovima oprostio ovu nepravdu. Kroz svoje knjige jasno je govorio o tome. Kasnije će Matija Bećković reći da je bratova nepravedna smrt bila „rodno mjesto Mešine poezije“.
Zbog žene izbačen iz partije i dobio otkaz
Ljubav svog života, Darku Božić, djevojku iz građanske beogradske porodice, Meša je upoznao i zavolio 1945. godine. Ali, on je u to vrijeme već bio oženjen, drugaricom iz partizana, Desom Đorđić, sa kojom je dobio kćerku Slobodanku. I tu nastaje zaplet. Kada je dvije godine kasnije odlučio da napusti suprugu i živi sa Darkom, pozvali su ga na “partijski sud”. Izbačen je iz Komunističke partije, a potom otpušten s posla.
„Članovi organizacije, a naročito drugarice, postavljli su mi neukusna i indiskretna pitanja. O čemu ste razgovarali, jeste li se ljubili, šta ste još radili? Nisam dopustio da se iživljajuvaju na meni i napustio sam sastanak“, napisao je Meša u svojim „Sjećanjima“. Ova njegova autobiografska knjiga, objavljena 1976. godine, kad je pisac već zagazio u starost, postala je pravi bestseler i njegova najprodavanija knjiga.
Odlazak u velikom stilu
Još jednom je ostajao bez posla, bez objašnjenja, vjerovatno zato što se zamjerio partijskim moćnicima. Kad je bio u nemilosti u Sarajevu, „bježao“ je u Beograd i obrnuto. Ali njegovo djelo je bilo moćnije od partijskih stega, pa je ipak postao predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, kandidat za Nobelovu nagradu, akademik. Odlikovan je nekoliko puta. I na kraju, otišao je u velikom stilu. Umro je 1982. u svom velikom salonskom stanu u Beogradu. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, pored Miloša Crnjanskog i Skendera Kulenovića, uz sve počasti, a od njega se posmrtnim slovom oprostio veliki srpski pjesnik Matija Bećković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu