Kultura

Milan Dimić o GLUMAČKOM POZIVU: Mladima treba dati odriješene ruke i POČETNI KAPITAL

Mladi glumac Milan Dimić, autor monodrame „Ima neka tajna veza“, podijelio je sa nama svoja prva glumačka iskustva, te govorio o prilikama za mlade.

Milan Dimić o GLUMAČKOM POZIVU: Mladima treba dati odriješene ruke i POČETNI KAPITAL
FOTO: PRIVATNA ARHIVA/RAS SRBIJA

Studirali ste glumu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci i već neko vrijeme ste aktivni na festivalima na kojima su mladi glumci. Recite nam više o svom početku; da li je mladom glumcu danas teško početi i dobiti priliku?

Početak je svaki težak i velika je nepoznanica za mladog čovjeka, ali kad se to prebrodi onda postaje, neću reći lakše, ali barem prohodnije za dalji put. Mladom glumcu nikad nije bilo teže. Mnogi se neće složiti, ali ipak znam to iz prve ruke. Posla ima i može se raditi, ali je sve više ljudi koji ne cijene umjetnost i pokušavaju da budu iznad nje. Prilike se slabo dobijaju, pa glumci ostanu nedorečeni u svom radu i usamljeni. Takođe, mladi glumci moraju da se snalaze na razne načine kako bi u kulturnom mraku upalili makar svijeću. Umjetnici se nalaze na meti neukih ljudi koji odlučuju o njihovim karijerama i svojim sitnim postupcima ih svaki dan truju i pokušavaju odvojiti od umjetnosti. Ali, kao u svemu, danas moramo da istrajemo, mislimo pozitivno i mukotrpno radimo. Ja se borim sa svojim projektima i ne dozvoljavam da mi iko kvari taj čarobni krug glume i umjetnosti, a nadam se da će tako i ostati još dugo. Dokaz je to da sam, između ostalog, i igrao na velikim festivalima kao sto su “Dani Danila Lazovića” u Priboju, “Dani Zorana Radmilovića” u Zaječaru, “Brankovi dani” u Novom Sada i još dosta festivala.

Na koje prepreke ste nailazili do sada i kako ste ih prevazišli?

Počevši od dogovaranja gostovanja, projekata, pa sve do uslova, ali opet se borimo i prevazilazimo svu muku. Kada publika i ljudi koji nas cijene prepoznaju naš trud i rad, i nagrade nas iskrenim aplauzom, onda nam ništa nije teško.

Šta je po Vama bitno izmjeniti ili poboljšati danas kako bi mladim ljudima u umjetnosti bilo lakše da dobiju priliku?

Mladima treba dati odriješene ruke i neki početni minimalni kapital da bi se prepoznao njihov talenat, zalaganje i upornost, a onda sve to treba njegovati i puštati da se iz dana u dan sve više razvija.  Pa i ako pogriješimo, živi smo ljudi i valjda moženo da naučimo iz grešaka.

Imate li uzore u radu i ko je u pitanju?

Naravno da imam, ali ne bih pominjao imena. Zaista ima ljudi koji su maestralni na našoj sceni, ili su bili, i ja im se divim. Takođe me ispunjavaju i ubrizgavaju mi neki pozitivni elan da radim i istrajem. Nema nista ljepše nego kada vidim da starije kolege dočekaju penziju, a još se igraju u tom čarobnom krugu koji pruža gluma i nikad ne gube nadu. Pa kako onda ja kao mlad glumac da kažem “ne mogu”, “neću” ili “ne znam”. Prosto, to je nedopustivo u našem poslu, a naročito danas.

Koliko uopšte mladi ljudi danas pridaju značaja kulturi, a samim tim i pozorištu?

Mladi ljudi vole pozorište, pa i idu u njega, ali bih rekao da ga gledaju većinom samo kao razonodu i kao neki vid opuštanja. Naravno, to i jeste neki dio pozorišta i glume, ali ipak sve to trebamo posmatrati na nekom višem nivou. Trebamo svoje horizonte i vidike proširivati i tek tada će pozorište da nam vrati umjetnost u punom sjaju.

Foto: privatna arhiva
Foto: privatna arhiva

Sa monodramom „Ima neka tajna veza“ nastupili ste širom BiH. Kako je igrati monodramu i koliko je ljudi prihvataju i razumiju?

Da, obišao sam dosta gradova širom Bosne i Hercegovine, Srbije, a planiram i inostranu tureju. Zahvalan sam prvenstveno sam sebi, jer sam uradio ovakakv projekat, koji mi daje barem neku, kako materijalnu tako i umjetničku sigurnost. Morao bih pomenuti i profesore na studijama, koji su mi ipak dosta pomogli na tu temi. Moja monodrama je, kako sam volim reći, a vidim da i publika to prepoznaje, jedna predstava sa puno duše i ljudskosti, kao što je bio pjesnik kome sam i napravio taj dramski omaž.  Zadovoljstvo, čast, ali i odgovornost je da monodrama do sada nije dobila nijedan negativan komentar. To govori da je ljudi prepoznaju i da uživaju u njoj. Veoma je inspirativno igrati pred različitom publilom i tek onda osjetimo mentalitet, a i dušu naših ljudi. Pored monodrame, igram i još par predstava, za odrasle i najmlađe.

Radite li na nečem novom?

Upravo završavam novu predstavu za najmlađu publiku i nadam se da će djeca uživati u njoj. Takođe, u planu su još neki projekti i snimanja, ali o tome ćemo kada bude vrijeme za to.

Ime prodaje predstavu

Mladima mogu poručiti da rade i da pokušaju istrajati, a sve ostalo moraće da dođe. Ne treba da se bave glumom i umjetnošću, jer je to sada „u trendu“, moraju da nađu srž i suštinu i da puste maštu daleko. Moramo da osvijestimo to da imamo dobre glumce i umjetnike i da ne treba u ovolikoj mjeri da “uvozimo” predstave, nego da damo šansu našim ljudima da se dokažu. Veliki je problem što danas, takoreći, ime prodaje predstavu, a ne igra, gluma i sve ono što bi trebalo da je na prvom mjestu. Gledao sam predstave sa velikim imenima, koje nisu dorasle ni amaterskim trupama, ali ipak pune sale. S druge strane, i manje poznate glumce, kako maestralno igraju, a izostaje posjećenost. Protiv toga se moramo boriti i izboriti – kaže Dimić.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije