Starinska kuća građena sitnom ciglom, drvene magaze od tesane građe, šupe pune sijena, dvorište sa tovarom baštenskog kolja, staja sa ovcama, mnogo starinskih alatki različitih namjena svjedoče o vrijednom domaćinu.
Mirkova kuća sa numerom jedan, objašnjava, znači da je tu početak Miljevića i granica sa Vilusima.
Bio sam veoma srećan kada sam napustio prodavnicu i trgovački posao, jer nisam umio da se izborim sa veresijom, tekom punom imena dužnika i mnogim drugim problemima. Davao sam robu na povjerenje kome treba i kome ne treba. Poslije sam se bavio samo dugovima i sebi zadavao veliku glavobolju – kaže Mirko, napominjući da njegova penzija iznosi 250 KM.
– Zadovoljan sam, ne znam ni to odakle daju. Zato sam nabavio ovce, da bih se obezbjedio ako država zakaže ili, ne daj bože, propadne – predusretljivo pripovjeda Mirko, na pominjanje penzije i penzionerskog života.
Prodavnicu sam razdužio, kaže, na 600. godišnjicu kosovske bitke o kojoj sam mnogo pjesama naučio još u djetinjstvu.
Tu se otvara nebrojeno priča koje sežu do prvih godina nakon Drugog svjetskog rata, kada se u Miljevićima i susjednim selima teško živjelo, malo imalo, a mnogo trebalo.
Vukadinović je poznat u cijelom kraju kao autoritet u svome selu, predvodnik radnih akcija, zagovornik napredne poljoprivredne proizvodnje, miritelj zavađenih i oslonac unesrećenima.
– Imovina Zemljoradničke zadruge “Miljevići” koja je kasnije ušla u sastav Zemljoradničke Zadruge “Romanovci” bila je skromna, jedan traktor, prikolica na četiri točka i vršalica za žito. Počeo sam raditi u trgovini jula 1964. godine. Nikakve stručne škole nisam imao nego znao sva slova i brojeve od jedan do devet – prisjeća se Mirko svojih početaka u zadružnoj prodavnici.
Kasnije, 1968. godine položio je stručni ispit u Banjaluci.
– Odmah se javilo nekoliko problema. Nisam imao gdje učiti, pripremati se za ispit. U prodavnici je uvijek neko bio, kada kupi robu ne ide kući nego se dohvati piva, sjedi i mene zagovara. Ni kod kuće nisam mogao učiti, isto gužva, puna kuća djece, a stalno dolaze komšije. Onda se pročulo da će 14. juna 1968. godine smak svijeta, a ja trebam četiri dana kasnije na polaganje. Tu sam bio u dilemi, čemu trgovački ispit ako će smak svijeta, šta opet ako ne položim, a kugla zemaljska opstane – sjeća se Vukadinović dana i godina kada se svijet, bar po tadašnjim vjerovanjima, našao pred propašću.
O tome, navodi, često razmišlja dok plete sepete ili u dugim večerima, usamljen svira na tamburici.
Ipak, pričom nas uporno vraća u svoju prodavnicu.
-Sve je bilo na vagu, so, šećer, farba za zid, ulje jestivo, petrolej za lampe, kolonjska voda, mirisne tekućine… Otkupljivao sam maline, jabuke, trešnje, žito, pšenicu, kukuruz, jaja… Tu sam morao voditi računa. Dešavalo se da neki prevarant kojem zatreba para za rakiju ili cigarete, pokupi cijeli nasad ispod kvočke pa donese u zadrugu. Uvijek sam morao jaja stavljati na lampu da ne bih sebi štetu načinio – navodi Vukadinović koji je redovno obavljao i različite seoske funkcije, predsjedavao mirovnim vjećem, mjesnom zajednicom, građevinskim odborom za školu i kojekakve objekte od opšteg interesa.
– Slabo sam uspijevao u ulozi seoskog mirovnjaka. Miriti nekoga je teško, obično zasuču i jedna i druga strana da se to odsukati ne može. Najveći zort je kada se zavade snaha i svekrva zbog beznačajnih problema ili komšije zbog stope međe, to ne bi izmirio ni međunarodni sud, a ne ja – prisjeća se Vukadinović prelistavajući požutjele sveske pune bilješki.
Vračare i đavoli
Mirko Vukadinović priča da su vračare u Miljevićima, tako se vjerovalo, oduzimale mlijeko od sirotinjskih krava, a đavoli brali duvan.
– To je roman o Miljevićima i Miljevčanima kojeg sam nekoliko puta prepisivao, dopunjavao, sređivao… Zabilježio sam takođe ponešto o životu Poljaka koji su ovdje živjeli do Drugog svjetskog rata. Ovo imanje mome ocu Milanu, koji je doselio iz Romanovaca prodao je Poljak Adam Tenderas – precizno je Mirko zabilježio u svojim literatnim pisanijama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu