Brod je potonuo u noći 14. na 15. april 1912. godine, oko 740 kilometara od najbližeg kopna. Prvi brod koji je došao u pomoć stigao je sat i po nakon njegovog potonuća, dugo pošto je i posljednja žrtva u ledenom okeanu već bila mrtva. Temperatura vode iznosila je 2,2 stepena Celzijusa, a pri toj hladnoći čovek ima samo 15-ak minuta da preživi.
U tragediji je živote izgubilo 1.517 ljudi, a najviše šanse za preživljavanje imali su putnici prvog razreda: spasilo ih se 63 odsto.
Na Titaniku se nalazilo 20 čamaca za spasavanje, koji su ukupno mogli da prime oko 1.100 putnika, što je polovina onih koji su se te kobne noći nalazili na brodu. To je, međutim, bilo u skladu sa zakonskim propisima toga doba pa se smatralo dovoljnim. Uprokos tome, tek 700 putnika je uspjelo da uđe u čamce za spasavanje. Većina ih je poluprazna napuštala brod, iako je u skoro svakom bilo još slobodnih mjesta.
Istinu o tome kriju tajni telegrami, čiji su autori vjerovali da oni nikada neće izaći u javnost. Iz njih se jasno vidi da je kapetan jednog od spasilačkih brodova Mekej-Benet, želio da izvuče sva tijela iz mora.
Sirotinja ostala da pluta
Ubrzo je, međutim, shvatio da je njegov brod premali za 334 tijela, koliko ih je posada našla. Tada je donijeta kontroverzna odluka: izbaciće tijela putnika iz najsiromašnije, treće klase, kako bi ostalo dovoljno mjesta za one iz prve i druge klase. Mišljenje posade je bilo da oni imaju veća prava na dostojanstveni pogreb.
Od 334 pronađena tijela, iz broda je izbačeno više od 100. Ona nikad nisu pronađena u bespućima Atlantskog okeana. Istinu o tom događaju dugo su skrivali povjerljivi telegrami, koje su istoričari naknadno iskopali u tajnim arhivama.
U prvom telegramu kapetan je napisao: “Morate da donesete apsolutno sva tijela koja stanu na spasilački brod.”
Mekej-Benet je ubrzo odgovorio: “Detaljno smo popisali sav novac i vrijednu imovinu pronađenu kod leševa. Zar ne bi bilo bolje da se sva tijela pokopaju na moru, osim ako ne postoji posebna želja porodica da ih zadržimo?”.
Nakon kraćeg dopisivanja dogovoreno je da tijela žrtava siromašnijih putnika budu izbačena, a da ostaci bogatijih putnika biti vraćeni njihovim porodicama.
Užas pet dana kasnije
Kad se SS Bremen, brod koji je iz Njemačke plovio za Ameriku, pet dana kasnije približio mjestu tragedije, putnici koji su bili na njemu počeli su da vrište. Bremen se tada pridružio brodu Karpatija u misiji sakupljanja ostataka tijela koja su mogla biti pronađena.
U daljini su se mogle vidjeti bijele mrlje, odnosno smrznuta tijela putnika Titanika koji su na sebi još uvijek imali spasilačke prsluke. Danima poslije potonuća, cijelo mjesto tragedije pretvorilo se u ogromnu morsku grobnicu, sa gustom maglom, zvukom zapljuskivanja talasa i svešenikom koji je ispraćao zaleđena tijela na vječni počinak.
Tamo je bilo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa, koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili odjeveni za bal i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spasavanje i dvoje djece u rukama.”
Posada je cijeli prizor opisala kao “hladan, mokar, jadan i neutješan”. Do kraja aprila, dejstvo soli i sunca počelo je da uništava pojaseve za spasavanje, pa su tijela počela da nestaju u dubinama okeana.
U junu su, međutim, pronađena dva tijela kako plutaju okeanom. Bili su to brodski konobar i jedan radnik iz kuhinje…
(BBC)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu