To se tako kaže u žargonu jer rudari nerijetko silaze i ispod devet slojeva zemlje da bi izvukli rudu, primili platu i nahranili porodice.
Riječ je o dva ugljenokopa, Aleksinačkim rudnicima koji su zatvoreni 1990. godine i rudniku “Soko”, udaljenih jedan od drugog sedam kilometara.
Peti je dan od jutra 1. aprila kada se na 500 do 600 metara u rudniku “Soko” obrušio ugljeni zid i oslobodio gas. Ko ga je više udahnuo, ostao je tu na licu mjesta, ko je stavio ruku ili bilo šta na usta, preživio je. Tako bar kažu oni koji su preživjeli ovu veliku nesreću.
Prema nekim navodima, prvi je uzviknuo rudar Radovan Grujić “metan, bježite”. I sam je dao svoj život jer je i tim uzvikom da spase ostale, znao da otvaranjem usta rizikuje da udahne metan.
Tragedije u ovom gradiću na jugu Srbije se pamte još od 1974. godine kada je poginulo 15 glava porodica. Jednog 17. novembra nekoliko godina kasnije u ovom rudniku pod zemljom je ostalo 90 rudara. Izvlačenje tijela trajalo je skoro mjesec dana, a da tragedija bude još veća, neki su pronađeni na svega 10 metara od protoka svježeg vazduha. Osam godina kasnije, 1998. godine 29 rudara se kao i prije par dana ugušilo od metana. Usljed posljednje nereće od prije par dana dvanaestoro djece i jedna beba je ostala bez očeva.
U Aleksincu nema kuće, kafea ili bilo kog drugog mjesta da se ljudi ne saosjećaju sa bolom koju su porodice žrtava doživjele 1. aprila ujutru. Rudarska zastava bi o uvoj varoši trebala čini se zauvijek da stoji na pola koplja.
– Više puta sam plakala. Nije mi prvi put da doživljavam ovakvu tragediju. I iskreno strašno mi je za momke koji su sada izgubili živote, ali odmah mi je prošlo kroz glavu “jao, bože, samo se molim za majke koje su izgubile sinove”. One su u crno zavijene zbog smrti sinova. Užasna tragedija – kaže Dragica.
Dragan Marković kaže da je počeo da zove svoje prijatelje čim je čuo za tragediju.
– Jedan mi se nije javljao dugo, zvoni mu telefon, a ne javlja se. Bio sam uznemiren jer mi se Saša nije javio. Onda se javio i rekao mi je da je bio u noćnoj smjeni, da je on nekako preživio. Onda mi je rekao ko je živ, a ko je udahnuo veću količinu metana. Ne daj bože nikome ovo što se nama događa – rekao je on.
Radomir Dolić rekao je za Kurir da je poznavao mnoge rudare i da se dogodila velika tragedija.
– Ja sam iz sela Mozgovo tako da sam zbog blizine rudniku znao mnoge rudare. To što se nama događa je ogromna tragedija. Nema veće nesreće. Ja sam mnogo više poznavao rudare koji su poginuli 1998. godine. To sam strašno preživio. I sada kad su počeli da idu putem kola Hitne pomoći, odmah sam se uhvatio za glavu i pomislio “Ne opet”. Čuo sam za sve tragedije, ali ovo je najstrašnije – rekao je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu