Ipak, talenat, trud, rad, slušanje savjeta i „glava“ doveli su ga do najviše scene. Iako ima 20 godina, sjajni desnokrilni rukometaš već četvrtu sezonu standardni je prvotimac Borca. Praktično od prvih seniorskih nastupa inostrani klubovi počeli su da ga obasipaju ponudama, zvali su Francuzi, Mađari, Vojvodina, Zvezda, Zagreb baš „zagrizao“, ali je momak koji i dan danas sa dvije noge čvrsto stoji na zemlji odbio sve i strpljivo čekao priliku. I dočekao.
Imao je sreću da je okružen dobrim savjetnicima počevši od oca Dositeja, nekadašnjeg člana Crvene zvezde i Proleter Naftagasa, do legende ovdašnjeg rukometa Nebojše Golića.
– Iskreno, mislio sam da ću otići na kraju prošle sezone, ali smo se odlučili da ne žurim. Ne treba preskakati stepenice, već ići korak po korak. Treba proći i dobre i loše strane jer je sve lakše dok ste kući. Imao sam ponuda, odlučili smo da ostanem i došla je ona prava. Celje je ozbiljan klub, uz Zagreb i Nekse najorganizovaniji u regionu. Ovo je početak nove priče, ne znači da sam uspio, već da sam dobio priliku da napravim nešto veliko. Navike moraju da ostanu iste, čak i bolje nego do sada, to je ključ svega – priča Perić za Srpskainfo kao da ima bar 30, a ne 20 godina.
Ugovor sa Celjanima potpisao je na tri godine, tako da će se naigrati u „Zlatorog areni“, jednom od ljepših domova rukometa u okruženju. Prvi utisci su više nego pozitivni.
– Prije nekoliko dana kada sam zvanično potpisao ugovor obišao sam dvoranu, klub, prostorije… Dvorana je namijenjena samo za rukomet i ekipu Celja. Sve je brendirano i namijenjeno samo za rukometaše. Velika je, lijepa, atmosfera je odlična i siguran sam da će biti užitak igrati. Imao sam priliku prije nekoliko sezona da igram još dok sam bio klinac, ali sada slijedi ono pravo. Želja mi je, prije svega, da prvo u Banjaluci završimo posao kako treba i popravimo utisak na kraju sezone – naglasio je Perić.
Celje je lider na tabeli i blizu je titule, tako da je novi plasman u Ligu šampiona na dohvat ruke. O igranju na najvišoj sceni, priznaje, nije ni razmišljao kada je prvi put zakoračio u banjalučki hram sporta.
– Kao mlad igrač maštao sam samo o prvom timu, Liga šampiona i reprezentacija nisu bili ni u mislima. Dobio sma priliku, zgrabio je objeručke, trenirao dobro, slušao. Uslijedila je reprezentacija uz isti obrazac ponašanja, a kao kruna je došla titula prošle godine. Drago mi je što sam bio dio te šampionske ekipe Borca, evo sada završavamo ovo poglavlje i idemo dalje – istakao je Perić.
Pobjede su u DNK Celja baš kao što se one podrazumijevaju u Borcu. Takav mentalitet izgradio je i sada već standardni reprezentativac BiH.
– Stalno želim da pobijedim, to je lijepa stvar koju ću nastojati da prenesem posebno što idem u sredinu u kojoj se trofeji podrazumijevaju. Gledao sam utakmice, vidio da ekipa igra rasterećeno, ali sa pobjedničkim mentalitetom. Ponijeću i lijepe uspomene iz matičnog kluba, tu sam naučio prve korake, prošao dobre i loše stvari, stekao drugove i prijatelje. Nadam se da sam spreman za korak više – rekao je Perić.
Debija u najdražem dresu sjeća se kao da je bio juče. Sa 16 godina dobio je priliku u Kup utakmici protiv Slavije, a samo nekoliko mjeseci kasnije na drugoj strani terena stajali su rukometaši Olimpijakosa. Uskoro je uslijedio i debi za reprezentaciju BiH, a potom i nastup na Evropskom prvenstvu…
– Gledao sam te velikane na TV, pa se desi Evropsko prvenstvo gdje sam igrao protiv njih, a evo sada ću, nadam se, da igram protiv njih svakih sedam dana. I oni su kretali ovako, malo po malo i stigli do vrha. Kada sam debitovao na EP bio je to šok. Nisam realno bio spreman za pravi, seniorski rukomet. Ali iz treninga u trening sticao sam iskustvo, usvajao nove načine rada. Ne smatram se da sam iskusan, ali se trudim da svaki trening nešto pokupim i naučim – ispravno rezonuje Perić.
U Borcu je od šeste godine, dakle punih 14 nosi crveno-plave boje i rado se sjeća početaka, ali i seniorskih koraka.
– Prvi trener bio mi je Dragan Stanlčević, onda me je preuzeo Dean Knežević imao je mnogo strpljenja za nas i izbacio vrlo dobru generaciju, u juniorima nas je vodio Goran Garić, a sada smo sa njim u seniorima jer je pomoćnik u stručnom štabu. Sa Veselinom Vujovićem je bilo zanimljivo, iskusili smo i taj stari kov i način treniranja. Prošle i ove godine Mirko Mikić me je uzeo pod svoje. Kada sam imao 13 godina radio je sa mnom individualno. Mnogo sam naučio i od Marija Blažević koji nažalost više nije u Banjaluci, ali stalno razmjenjujemo inoformacije. Od njega sam pokupio etiku i ulaganje u sebe. Tu su i mentalni i kondicioni treneri, sportski direktor Bojan Ljubišić. Ne bih nekoga da zabopravim… Oni su uvijek uz nas, nikada nam nisu okrenuli leđa, posebno sada kada ide malo lošije – istakao je Perić.
Od saigrača je izdvojio jednog zbog iskustva i navika koje mu je prenio.
– Kada sam u prvoj godini postao standardni prvotimac mnogo mi je pomogao Saša Puljizović. Zbližio sam se sa njim, prenio mi je internacionalno iskustvo. Tu su naravno i svi ostali iskusniji igrači koji su prenosili na nas sve što su oni iskusili. Kao mlad igrač nastojim da razgovaram što više sa iskusnim. To savjetujem i svim mladim igračima. Pitajte, pričajte, razgovarate sa starijim igračima, trenerima i gledajte šta da popravite na sebi. Ne žurite nigdje, ako si vrijedan, ako živiš rukomet i radiš iz dana u dan, trudiš se da budeš bolji, sve će prije ili kasnije doći kao nagrada možda sa 20, 25 ili 30 godina – zaključio je Perić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu