U međuvremenu završio sam školovanje, diplomirao i slavio uspješnu odbranu diplomskog rada. Slavlje je, dakako, trajalo do jutra, a ujutru zagrljen sa dva druga u Gospodskoj ulici pjevao sam „Ovo je moj grad“.
Poslije toga nastao je mit da se u kafani skupilo društvo: Sarajlija, Beograđanin i Glamočanin. Prvi je pjevao Keminu pjesmu o Sarajevu, drugi pjesmu Vlade i Bajke o Beogradu, a treći pomenuti pjesmu Viteškog plesa.
“Dobrodošli u Glamoč, mi smo u Banjaluci”, stoga, nije samo fotomontaža table na ulazu u Glamoč, nego i određena istorijska istina.
Ono što nije tačno, a vezano je za Glamočane u Banjaluci, jeste da svi rade u Opštini. Sa žaljenjem konstatujem, ali tako je. Kada smo već kod mitova i Opštine, sjetimo se Viber stikera, koji je prošle godine kreirala Gradska uprava.
“Ovdje je sedam na jedan”, pisalo je na stikeru na koji su “grmile” banjalučke žene. Grmljavina je bila i prošla, ali mit o sedam žena na jednog muškarca u Banjaluci živi i dalje. Žene grada Banjaluka bar su pokazale svoje “ja”. Tako je to u Banjaluci može pasti na stotine stabala, ali mit da je Banjaluka grad zelenila nikada neće.
U posljednje vrijeme omjer izgrađenih zgrada i zasađenih stabala ovdje je sto naprema pet i taj odnos je mnogo bliži istini od onoga „sedam na jedan“.
“Ako toliko voliš zelenilo, vrati se u šumu gdje si i rođen”, vjerovatno bi mi drugari iz razreda odgovorili na ovakvu priču onomad 1995. No, kako rekosmo, od tada je prošlo četvrt vijeka i ja odavno nisam legalni vanzemaljac poput Stingovog lirskog subjekta iz pjesme “Englishman In New York”. Na Stingovu sreću, a na našu nesreću, danas se svi prave Englezi.
Nekada su djeci u osnovnim školama smetali i sinonimi iz vlastitog jezika, a danas nikom ne smeta ni kada u ime naselja udeneš engleštinu (“River siti”, “Siti blok”), a da ne pričam o nazivu ugostiteljskih objekata (“Siti pab”, “Mektir pab”).
Nego, i ja sam se pravio Englez prije deset godina. Te 2010, kada mi je nagrađena knjiga poezije u Novom Sadu, tamošnje novine pisale su „Milan Rakulj, pjesnik iz Banjaluke“. Sjetih se tada tvorca čuvenog i, slobodno možemo reći, mitskog banjalučkog ćevapa. Za Muju Đuzela, naime, tek upućeniji znaju da je dvadesetih godina prošlog vijeka došao upravo iz Glamoča.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu