Sa nekim papirom koji kaže da sam pametniji, a koji su potpisali neki važni i školovani ljudi koji me se vjerovatno i ne sjećaju i koje boli briga za to. Sa mnogo honorarnih poslova, bez ijednog pravog. Sa mnogo pokušanih ljubavi, pitajuću se da li je bilo one prave. Vješto izbjegavajući zamke koje dvadesete donose, ostao sam sa par ožiljaka, u gradu koji me uvijek prijateljski čuvao.
Zato sam spreman za ono što me čeka na sljedećem peronu. Ne očekujući ništa, želeći mnogo, od Banjaluke sam dobio sam sve što mi je tada trebalo. Čitao svoje pjesme ljudima, pisao o ono malo kulture što nam je ostalo, i gledao maratone filmova Seta Rogena uz čips i dvolitru po izrentanim sobama Mejdana. Nove Varoši. Lauša. Nekada sam, nekada ne, znajući samo jednu stvar da nije bitno odakle si, da je bitno gdje si.
Zato iz Banjaluke odlazim tiho. Uz lagane ritmove “Zostera” na slušalicama – baš kao što sam i došao. Svoj, a njen. Hiljadu i po kilometara daleko, a i dalje tu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu